Sveti Makarije Veliki

opat

(+398)

spomendan 2. siječnja

 Sv. Makarije u najboljoj muževnoj dobi ostavlja sve što mu je mogao pružiti svijet i polazi u pustinju te ondje u siromaštvu i samozataji živi 65 godina, onda to može razumjeti samo onaj koji vjeruje da u čovjeku, osim tjelesnoga i duševnoga, postoji i nadnaravni život koji također u sebi sadržava snažnu težnju za razvitkom te traži okolnosti koje će tome najbolje pogodovati. Makarije ih je, ne bez utjecaja Duha Svetoga, našao baš u pustinji. I nije bio jedini. U IV. stoljeću, nakon završenih progonstava mnogi su mladi čuli onu Isusovu: "Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!" (Mt 19,21). Čuvši taj zov ostavljali su sve te išli u pustinju da na taj način postignu kraljevstvo nebesko. Bio je to onda pravi jedan pustinjački pokret.
Za pustinjačko zvanje Makarije se odlučio u zrelim godinama. Njegova odluka nije bila trenutačno, nepromišljeno mladenačko oduševljenje, već zrela odluka čovjeka u 30. godini života koji je imao zanat i posao. Bio je pekar. Pošao je u pustinju da bi se više i nesmetanije mogao posvetiti spasenju i usavršenju duše, razvijanju milosnoga života, u potpunoj slobodi evanđeoskog siromaštva. U postojanoj molitvi i razmatranju težio je za savršenošću, svladavajući odricanjem sve neuredne sklonosti. Svoje dane ispunjavao je postom, radom i molitvom. Oko svoje ćelije obrađivao je škrti komadić zemlje da bi si za život priskrbio bar ono najnužnije. Aleksandrijski patrijarh zaredio ga je čak i za svećenika, kako bi mogao i druge duhovno voditi. Kraj svih svojih pokora i postova, kao i toliki drugi pustinjaci, doživio je ipak duboku starost i sveto preminuo godine 398.

Naš suvremenik, francuski katolički pisac Julien Green, u svome dnevniku piše pametno: "Mislim da nitko ne sluti u čemu je razlog mojoj žalosti. Htio bih biti svetac. To je sve. Osjećam, doista, da neprestano koračam kraj onoga koji bih htio biti, a onaj koji bih htio biti neprestano i dalje postoji. On je tu, on je žalostan, a njegova je žalost moja." To je, mislim, bila i žalost svih svetaca. Njihove su želje bile daleko veće od onoga što su ostvarivali, a one su ih tjerale neprestano naprijed, na nove pothvate, na nova osvajanja. One su ih očuvale od osrednjosti, mlitavosti, pasivnosti, i zato je nastojanje oko svetosti ne samo najveća čovjekova avantura, već i najsnažniji životni dinamizam. Otkrivajmo ga u svecima da bi djelovao i na nas!