Sveti Miltijad

papa

(311. -  314.)

spomendan 10.prosinca

Sveti Miltijad je rodom iz Afrike. Na stolicu svetog Petra zasjeo je g. 311. i vladao do 314. Za njegove vladavine 28. listopada 312. pobijedio je Konstantin Veliki svoga takmaca cara Maksencija na Milvijskom mostu na rijeci Tiberu. U veljači 313. god. izdao je Konstantin sa svojim suvladarom Licinijem glasoviti Milanski edikt kojim je kršćanima dana sloboda i tako je završilo krvavo progonstvo što je trajalo gotovo dva i pol stoljeća. Zbog mira, koji je Crkva zadobila, naziva sv. Augustin papu Miltijada »pravim sinom Kristova mira«.
U listopadu god. 313. održao je papa Miltijad sinodu u lateranskoj palači koju je malo prije toga darovao car Konstantin rimskoj Crkvi. Na sinodi je sudjelovalo 15 italskih i 3 galska biskupa. Raspravljalo se o sporu koji je nastao u afričkoj Crkvi te kojega je žrtva bio kartaški biskup Cecilijan. Taj je biskup proglašen nedužnim i zakonitim pastirom kartaške Crkve, dok je njegov protivnik Donat izopćen iz crkvene zajednice.

Kako niti Donat niti njegovi sljedbenici donatisti nisu bili zadovoljni odlukama rimske sinode, car je sazvao opći koncil, ali dakako samo zapadne Crkve, ne univerzalne, u Arlesu i Galiji u mjesecu kolovozu god. 314. Taj je koncil izrekao isti sud kao i rimska sinoda te izričito proglasio u 13. kanonu da je ređenje koje je podijeljeno od biskupa koji je u vrijeme progona predao progoniteljima svete knjige ipak valjano. Takav je, naime, biskup zaredio biskupa Cecilijana, a donatisti su osporavali vrijednost toga ređenja. Sabor u Arlesu zabacio je u 8. kanonu isto tako ponovno krštenje, koje je bilo u praksi u afričkoj Crkvi, ako bi prvo krštenje bio podijelio heretik.

O tome sporu s donatistima o valjanosti krsta podijeljena od heretika napisao je u naše dane povijesno-dogmatsku studiju hrvatski teolog dr. Tomislav Šagi-Bunić, koju je izdala Kršćanska sadašnjost. Studija obrađuje odgovor Optata, biskupa Mileve oko god. 365. vođi donatista Parmenijanu, koji je bio Donatov nasljednik. Optatovo djelo nosi naslov De schismate Donatistarum (O raskolu donatista) u kojem pisac iznosi podrijetlo i povijest donatističke shizme ili raskola. Zablude donatista najbolje je pobio sveti Augustin koji je veoma uvjerljivo dokazao objektivnu vrijednost i uspješnost sakramenata.

»Usprkos tome što se sam Konstantin umiješao i što ga je Nicejski koncil osudio, donatstvo se još više od čitavog jednog stoljeća održalo te je održavalo rascjep u sjevernoafričkoj Crkvi« (Augustin Franzen).
I sveti je Augustin, biskup Hipona, imao u istom gradu donatovskog protubiskupa. Tako je svakodnevno morao doživljavati kako je crkveni raskol najgore od svih zala u Crkvi. Zato je u Crkvi uvijek bila, isto tako i danas, važna uloga papinstva, utemeljena od Krista, koje je jedno od počela crkvenog jedinstva; teolozi kažu vanjsko počelo. Istina, nisu svi pape bili sveci, no ipak nije nijedan zabludio u naučavanju. A bilo je među njima mnogo pravih svetaca koje Crkva kao takve i slavi.