Sveti Adalbert Praški

biskup i mučenik

( 956. - 997.)

spomendan  23. travnja

Iako nam je Sveti Adalbert vremenski dalek gotovo tisuću godina, njegov nam je život ipak prilično i sigurno poznat zahvaljujući mnogim pisanim dokumentima njegovih suvremenika. Govoreći i pišući o njemu ne tapkamo po neizvjesnosti i tami.U Adalbertovim je žilama tekla slavenska i germanska krv jer je po ocu, češkom knezu Slavniku, bio Slaven, a po majci Adilburgi German. Krsno mu je ime bilo posve slavensko; zvao se Vojtjeh. To je ime kasnije promijenio u Adalbert, po nadbiskupu Adalbertu koji mu je podijelio sakrament potvrde. Rodio se oko godine 956. u Libicama, u istočnoj Češkoj. Nauke je završio u Magdeburgu pod mudrim vodstvom nadbiskupa Adalberta. Ondje ostade sve do godine 981. Godine provedene u Magdeburgu bile su za njega vrlo sretne i plodne jer je mnogo napredovao u kreposti i u znanju. Sve mu je to pomoglo da se izgradio u bogatu i skladnu ličnost.Po smrti svoga velikog pokrovitelja i odgojitelja nadbiskupa Adalberta vratio se u svoju Češku, u "zlatni Prag". Ondje ga je prvi praški biskup Dithmar zaredio za svećenika. Već dvije godine nakon svećeničkog ređenja, točno 19. veljače 983., preuzeo je upravu praške biskupije. Mladi je i poletni biskup odmah na početku svoga nastupa htio pokazati u kojem duhu želi raditi. Zato je ušao u grad bosonog te siromasima i potrebnima podijelio bogatu milostinju. Kao biskup provodio je vrlo strog život: postio je, spavao na goloj zemlji, mnogo molio. Svim tim djelima htio je privesti srca svojih vjernika pravim vrednotama. U takvu je mukotrpnom životu proveo 6 godina, a kroz to vrijeme nije vidio mnogo vidljivih znakova uspješnosti u svome nastojanju. To ga je ispunilo malodušnošću pa je pošao u Rim da se izjada papi Ivanu XV. i uvjeri ga kako je za vođenje biskupije nesposoban. Papa je uvažio njegovu tužbu i dopustio mu da se kroz 5 godina može pridružiti redovnicima samostana Sv. Bonifacija i Aleksija na brežuljku Aventinu u Rimu te ondje provoditi život molitve, pokore, djela ljubavi, a sve to za obraćenje stanovnika Praga.Međutim su u Pragu stvari išle iz zla na gore pa je nadbiskup iz Mainza zamolio Papu da Adalberta što prije vrati na njegovu biskupsku stolicu. Adalbert je pristao na povratak, ali uz uvjet da Pražani promijene život. Oni su to po svojim predstavnicima obećali, ali obećanje nisu izvršili. U to je vrijeme Adalbert osnovao benediktinski samostan u Brevnovu, koji će kasnije za razvoj slavenskoga bogoslužja biti od veoma velikog značenja. Adalbert je opet napustio svoju biskupiju i pošao u Rim u samostan, ali ga je papa Grgur V. zamolio da se vrati u Prag, što je on u poniznosti srca i prihvatio. No taj put će mu povratak biti ispunjen gorčinom i jadom. Građani Praga pokazaše se prema njemu neprijateljski raspoloženi, a isto tako i prema njegovim roditeljima. Biskup je morao čak pobjeći pa se sklonio kod Boleslava Hrabroga, poljskog kneza. On je s Pražanima pokušao voditi pregovore da prime svoga biskupa, no taj se odlučio da kao misionar pođe na sjever.Došao je u Gdanjsk, gdje je njegov misijski rad urodio dobrim rezultatima. Odatle je pošao u Prusiju, gdje je bio neprijateljski dočekan. Pogani ga 23. travnja 997. ubiše i tako on mučeničkom smrću zapečati svoj i onako mukotrpni život. Već godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim. Relikvije su mu bile položene najprije u Gnieznu, a kasnije su prenesene u Prag. I tako stanovnici onoga grada, koji se prema svome biskupu pokazao nevrijedan, po svojim potomcima popraviše učinjenu nepravdu. Česi počeše štovati svetog Vojtjeha kao svoga sveca, a na slavnom mostu Karla IV. u Pragu među svecima nalazi se i drugi praški biskup.