Sveti Boris i Gleb

mučenici

( +1015.)

spomendan 5. rujna

Sveti Boris i Gleb bijahu sinovi Sv. Vladimira, velikoga kijevskog kneza i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II. Sveti je Vladimir prije smrti – umro je 15. srpnja 1015. – podijelio svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio Kijev, nije htio izvršiti očevu volju, već je nekoliko plaćenih ubojica zadužio da poubijaju svu njegovu braću. Strašan primjer pohlepe za vlašću. Sveti Boris, knez Rostova, bio je ubijen samo nekoliko dana nakon očeve smrti, tj. 24. srpnja 1015. Ubojstvo je izvršeno kad se knez vraćao s pobjedničkog pohoda protiv Pečenega – to su zapravo bili Skiti – a koji nastavahu teritorij između ušća Dona i Dunava i obala Crnoga mora.

Kako je Boris bio plemenit, vidi se po tome što je svojim četama zapriječio da oružjem udare na Svjatopolkove emisare. Činio je to zato što nije htio naškoditi starijemu bratu koga je u srcu držao očevim zamjenikom. Bio je spreman nepravdu radije pretrpjeti negoli je nekome učiniti. Premda, i da se branio, ne bi učinio nepravdu. Po moralnom se zakonu slobodno braniti od nepravedna napadača. On je ipak izabrao ono što je savršenije.

Sveti Gleb, još kao dječak, bijaše ubijen iste godine na današnji dan, kad se vraćao s puta u Kijev.

Jaroslav, Vladimirov prvorođenac i knez Novgoroda, pobijedio je god. 1019. Svjatoplka, i zauzeo Kijev, kojim je vladao 35 godina. On je god. 1020. dao prenijeti tjelesa Borisa i Gleba u crkvu Sv. Bazilija u Višgorodu i počeo ih zbog njihove tragične smrti častiti kao mučenike, a njegov su primjer slijedili mnogi. Grčki metropolit u Kijevu proglasio ih je već u XII. stoljeću svetima. Ta dva sveta mučenika stoje na početku ukrajinske i ruske Crkve. Prihvatila ih je kao svece i rutenskokatolička Crkva, jer su živjeli prije raskola.

Sveti su mučenici Boris i Gleb za Ruse i Ukrajince uzori nenasilja, oni koji radije idu u smrt nego da nekome učine što na žao. Svrstani su među »strastoterpce«, to jest među one koji trpe muke, dakle, mučenike u pravom smislu riječi.

Isusovac o. Tomáš Špidlík, profesor duhovnosti na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, stručnjak za istočnjačku – osobitu slavensku – duhovnost, uvrstio je tu dvojicu svetih mučenika u svoju knjigu I grandi mistici russi (Veliki ruski mistici). Štoviše, stavio ih je odmah na početku knjige iznijevši »Izvještaj muke i pohvale svetih mučenika Borisa i Gleba«, što ga je sastavio neki nepoznati autor koncem XI. stoljeća. Pater Špidlik kaže da je štovanje tih svetih mučenika prihvatila i rimska Crkva, prema tome oni su i naši sveci.

Sveti Boris je cijenio više krepost obiteljskoga pijeteta nego svoj vlastiti život. Zato je radije umro nego okaljao ruke o svoga brata. Njegov životopisac monah Jakob naglašava kako se Boris kao jaganjac dragovoljno predao u ruke zlotvora, plačući i uzdišući: »Približite se, braćo, te učinite kraj svome pothvatu, a mir neka bude s mojim bratom i s vama!«

U ovoj dvojici mučenika dolazi veoma do izražaja i onaj u slavenskoj duhovnosti toliko naglašen asketski prezir svijeta, uvjerenje da je sve prolazno taština i beskorisnost, u ovom slučaju i očevo prijestolje. O tome Boris u noći uoči svoje smrti ovako razmatra: »Sve je taština… Nema druge pomoći osim dobrih djela u pravoj vjeri i iskrenoj ljubavi!«

Isti Boris, promatrajući sliku Krista koji umire na križu, ovako moli: »Gospodine Isuse Kriste, ti koji si se udostojao pojaviti na zemlji u ovome ljudskome obličju i koji si se dragovoljno dao prikovati na križ; ti koji si prihvatio muku zbog naših grijeha, dopusti mi da i ja prihvatim svoju muku. Primam je ne od neprijatelja, već od svoga brata. Gospodine, ne ubroji mu to u grijeh! Gospodine, učini me dostojnim nasljedovati svete mučenike!«

Smrt je sv. Gleba u spomenutom Izvještaju opisana krutim realizmom. Dječak moli svoga ubojicu da ga poštedi: »Dragi moj brate, nemoj me ubiti,… imaj samilosti s mojom mladenačkom dobi, nemoj me ubiti, moj gospodaru! Ti ćeš biti moj gospodar, a ja ću biti tvoj rob.« Taj plač dječaka što jadikuje »da će biti ubijen bez razloga« silno je djelovao na pučku pobožnost koja ga je počela štovati kao mučenika, isto onako kao što štujemo nevinu dječicu »žrtve nasilne smrti«.

Pater Špidlík spominje i kneza Demetrija Ugliča (1581–1591), sina Ivana Groznoga, koji je bio proglašen svetim iz istoga razloga kao i Gleb, zatim nekog Bazilija Mangaseja u Sibiriji, koga je god. 1602. ubio neki trgovac zato što nije htio pristati na grijeh protiv naravi.

Kad već govorimo o tim svetim mučenicima, koji stoje na početku povijesti kijevske Crkve, spomenimo i to da je Isusova muka i smrt za prve kršćane uvijek bila najuzvišenija i najvjerodostojnija pouka o svetosti. Sv. Ignacije Antiohijski, taj divni predstavnik prvih kršćana, tvrdi da ga jedino mučeništvo može preobraziti u pravoga učenika božanskoga Učitelja. Ako to stoji, onda s pravom poštujemo sve one koji podnesoše mučeništvo.

Ivan Sofranov, doktor istočnih crkvenih znanosti, tvrdi da su »strastoterpci« tipičan izraz ruskog poimanja svetosti, no takvih primjera imade na pretek i u povijesti kršćanske duhovnosti općenito. Za njega su Boris i Gleb dvojka kao Kuzma i Damjan, Krispin i Krispinijan. Štoviše, njihova su se imena kasnije stopila u jedno: Borisoglebsk, kako se u Rusiji i Ukrajini nazivaju mnoga sela i samostani.