Blaženi Jakov iz Ghazira

Khalil Haddad, a u kapucinskom Redu fra Jakov, rodio se u mjestu Ghaziru, tridesetak kilometara sjeverno od Bejruta na području Kesrwan-Mont Liban, 1. veljače 1875. godine. Otac mu se zvao Petar (Butros) Haddad, a majka Shams. Khalil je bio njihovo treće dijete od četrnaestero. Pripadali su maronitskim kršćanima neslomljive vjere. Kršten je u Ghaziru, u maronitskoj Crkvi, 21. veljače 1875. s imenom Khalil. U djetinjstvu je bio dobro kršćanski odgojen. Na vjerski odgoj svoga sina osobito je utjecala majka svojim svetim životom i uvijek ga je poticala na velikodušnost prema Bogu i ljudima. To će se odražavati i u svim njegovim razvojnim godinama i cijelom životu. Sakramenat potvrde primio je, 9. veljače 1881. Sa sedam godina roditelji su dali Khalila u školu svetog Franje koju su vodili talijanski kapucini. A nakon osnovnog obrazovanja šalju ga u Bejrut na daljnje školovanje u dva redovnička kolegija. Bio je vrlo nadaren, savjestan i radin te nije imao nikada poteškoće u svome školovanju.

Sa šesnaet godina već zrelo razmišlja i traži neko zaposlenje da štogod zasluži i stekne za život. Dobrim poznavanjem arapskog jezika odlazi u Aleksandriju u Egipat, gdje postaje nastavnikom arapskog jezika u kolegiju svetoga Marka. Osim toga, neprestano je održavao tečajeve arapskog jezika za druge, a posebno u bogatim egipatskim obiteljima. S devetnaest godina osjetio je neodoljiv Božji zov da postane svećenikom. I vraća se u svoj zavičaj. Dobro upoznavši kapucine već od dječačke dobi, odlučio je prihvatiti posvećeni život među braćom u kapucinskom redu. Naišao je na poteškoće u ostvarenju svoga redovničkog poziva kod ljudi, i osobito sa strane svoga oca. Khalil je s odlučnošću i odrješito odgovorio ocu i svima koji su ga htjeli odvratiti od svećeničko-redovničkog poziva: „Postat ću svećenik i pripast ću jedino Bogu i nitko me od toga neće odvratiti“. U drugim zgodama je znao reći: „Uza sva protivljenja, postat ću svećenik, i pokazat ću vam kako su svećenici dobri“. Nadvladavši sva protivljenja, stupio je, 26. ožujka 1894. godine u kapucinski novicijat s novim imenom, Fra Jakov iz Ghazira. Nakon dovršenih studija i doživotnog zavjetovanja, 10. studenoga 1901. zaređen je za svećenika u kapeli Apostolskog vikarijata u Bejrutu.
Nastala su teška vremena u Libanonu širenjem „novih ideja“. Širitelji masonerije i laicizma ujedinili su se da unište katoličku vjeru u srcima tog vrijednog naroda. Kapucini su razmišljali i pitali sami sebe: što nam je činiti da preteknemo „nove ideje“ prije nego se ukorijene? Odlučili su osnovati mnogobrojne škole na cijelom području Libanona. A tko bi to mogao bolje i uspješnije izvesti, nego domaći sin ljubljene domovine, Abuna (otac) Jakov iz Ghazira? Dao se bespoštedno na posao! Jedan od najvažnijih ciljeva bio mu je širenje katoličke vjere neumornim propovijedanjem i obraćenje muslimana u duhu poštivanja svakoga čovjeka, njegovih životnih opredjeljenja i mišljenja, u iskrenom dijalogu s Islamom. Otac Jakov odlučno izjavljuje: „škola je ključ koji otvara vrata našeg kapucinskog apostolata!“. Već 1910. otvara 230 osnovnih škola s 7.500 đaka po cijelom Libanonu, u selima i po manje pristupačnim brdskim krajevima.
Blaženi Abuna Jakov pokazao je također veliku sposobnost i zasebnu karizmu u neumornom propovijedanju Evanđelja. Propovijedao je u Libanonu, Palestini, Iranu i Siriji. Iza njega su ostala u rukopisu, 24 sveska njegovih propovijedi i govora na arapskom jeziku. Potom je od velike važnosti njegova nemjerljiva i nedostižna djelatnost na društvenom planu u djelotvornoj ljubavi. Na kraju Prvog Svjetskog rata 1918. s raspadom središnjih imperija, Turska napušta Libanon i on dobiva svoju samostalnost. Budući da je Libanon ostao razoren i spaljen, u njemu je zavladalo siromaštvo, glad i nemoral. Uz bezbrojne pothvate Jakova iz Ghazira, kapucini su se, uz vjersku poduku, silno založili u uklanjanju gladi, bijede i svake vrste nevolje. U tu svrhu je otvarao škole, bolnice i sirotišta. Organizirao je prehranu puka s osnivanjem petnaestak takozvanih „pučkih juha“(pučkih kuhinja) u kojima je davao dnevno 18.000 obroka. Za ratnu siročad i napuštenu malu djecu otvorio je 24 sirotišta u kojima je bilo smješteno 24.000 dječaka i djevojčica kojima se nije pružala samo hrana, nego i pouka, školovanje i osposobljavanje u raznim vještinama obrta i u kućnim radinostima. Abuna Jakov u svojoj brizi neprestano je posjećivao sva središta školovanja i utemeljene ustanove, pješačenjem i do 30 kilometara dnevno. Imajući sve to u vidu s pravom ga prozvaše svetim Vinkom Paulskim, don Boskom i svetim Josipom Kotolengom Libanona. Među ostalim ustanovama dao je sagraditi veliku psihijatrijsku bolnicu s 1.000 kreveta na brdu Oall-ed-Dib, koja i danas djeluje, a prozvana je „Mali Kotolengo“. Još posebnu pozornost zaslužuje veliko djelo oca Jakova osnivanjem Kongregacije časnih sestara, franjevki od Križa u Libanonu. One se posvećuju djelima ljubavi u korist najsiromašnijih i najugroženijih slojeva ljudi.
U svim djelima blaženi Jakov iz Ghazira, najdublje odražava svoje veliko srce kroz koje se nazire franjevački kristocentrizam kad piše: „Ja previše ljubim svoje ljude i Domovinu; to je moja Zemlja! Njezinim stazama prolazim duž obale i sve do najviših brda. Predobro poznam jednostavnu vjeru svojih sunarodnjaka i opasnosti kojima su izloženi. Ne mogu, a da se ne založim svim sredstvima učiniti plodnim ovaj apostolat“.
Neizmjerna ljubav Abune Jakova izražena u mnogobrojnim inicijativama, rađala se iz životnog pridruženja Kristu koji je trpio u sebi i u svojim udovima po Križu koji je prihvatio. Stoga i nama poručuje: „Nema neba bez križa. Tko želi nebo bez križa, isto je kao kada netko želi kupiti trgovačku robu bez plaćanja“. To su prepoznali i Libanonci. I radi tog njegovog velikog doprinosa, libanonska Vlada dodijelila mu je dvije zlatne medalje, tri srebrene i najviše odlikovanje „Časnika Reda Cedar“. Preminuo je 26. lipnja 1954. godine.
Crkva nije mogla ne zapaziti uzornost tog Božjeg čovjeka, njegov apostolski žar i rad, svetost života i kreposti, nego je na „glas naroda“ pokrenula postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. To nisu tražili samo katolici nego i svi najugledniji državnici Libanona, čak i muslimani i druzi.
Informativni proces za proglašenje blaženim oca Jakova započeo je u Bejrutu, 27. rujna 1960. Nastavio se uspješno u svim svojim fazama do zaključka prvog dijela. Apostolski proces je otvoren, 24. veljače 1978. Nakon ispitivanja herojskog stupnja kreposti i potvrde predloženog čudesnog ozdravljenja po zagovoru oca Jakova, Sveti Otac Benedikt XVI., 10. siječnja 2008. određuje dekretom, dan proglašenja blaženim Abune Jakova za 22. lipnja 2008. koje će obaviti u Bejrutu kao papin delegat, kardinal José Saraiva Martins.
Proglašenje blaženim je izvršeno na Trgu Mučenika u središtu Bejruta uz sudionike 17 najznačajnijih vjerskih obreda prisutnih u Libanonu. Tako se uz novog Blaženika Abune Jakova iz Ghazira doživio najuzbudljiviji ekumenizam, a papa je Benedikt XVI., nakon nedjeljnog „Angelusa“, uputio svoju riječ na čast novog Blaženika izražavajući želju, da izmučeni Libanon, Zemlja koja je previše pretrpjela, konačno postigne siguran i trajan mir njegovim zagovorom.