Sveta Marija Magdalna Postel
utemeljiteljica Siromašnih kćer milosrđa
( 1756. - 1846.)
spomendan 16. srpnja
Sveta Marija Magdalena Postel rodila se 28. studenoga 1756. u imućnoj i brojnoj seljačkoj obitelji u Barfleuru, u francuskoj pokrajini Normandiji. Na krštenju, koje joj je odmah podijeljeno, dobila je ime JulijaFranciskaKatarina, koje će kao redovnica promijeniti u MarijaMagdalena. Djevojčica se već od malena stvarno isticala dubokom i iskrenom pobožnošću, ljubavlju prema bližnjemu, sposobnošću za žrtve i pokore koje si je sama nalagala. Da se zbilja radilo o ranoj zrelosti vidi se po tome što su je mimo tadašnje prakse pripustili prvoj pričesti već u 9. godini. Primivši temeljnu, prilično skromnu izobrazbu, pošla je k benediktinkama u Valognes, gdje je primila svestrani odgoj. Kraj sve svoje sklonosti prema duhovnom životu nimalo nije osjećala želju za redovničkim životom jedne benediktinke. Zato se u dobi od 18 godina vratila kući te u Barfleuru otvorila jedan dom za odoj mladeži. Bila je to za njezinu dob prava smionost i izazov. No to je vlastitost mnogih svetaca.
Julija je imala izrazit odgojiteljski talenat pa je u domu brzo postigla izvanredne odgojne rezultate. Uz odgojni rad dala se i na strogu pokoru, kojoj će ostati dosljedno vjerna sve do smrti. Obdržavala je vrlo strogu apstinenciju, gotovo neprestan post. Tome je pridodavala i druge vanjske pokore: bičevala se i nosila pokornički pojas.
Ta vrlo odlučna žena hrabro je dočekala i sve strahote Francuske revolucije. Kako je župnik u Barfleuru protiv crkvenih direktiva položio ipak prisegu na državni ustav, Julija mu je pružila otpor te uz dopuštenje zakonitih crkvenih vlasti u svojoj kući otvorila bogomolju u kojoj je čuvala Euharistiju i dijelila pričest. Pravo je čudo da je kraj takve aktivnosti izbjegla zatvoru. Kad je u župi kasnije između dvije struje nastao razdor, njoj je pošlo za rukom smiriti duhove te uspostaviti jedinstvo.
Julija se već dulje vremena bavila mišlju o osnutku jedne družbe za odgoj i školovanje mladeži, eventualno i dvorbu bolesnika. Kad je g. 1805. – u doba Napoleonove vladavine – bila zamoljena da u Cherbourgu preuzme brigu i odgovornost za jednu školu, dobila je u osobi kreposna svećenika Abbé Cabarta odlična duhovnog vođu i savjetnika. Ona mu je iznijela naum o osnutku družbe, koji je i on prihvatio te za ostvarenje tog pothvata od mjesnog biskupa isposlovao potrebno dopuštenje. I tako nastade mala zajednica Siromašnih kćeri milosrđa, ili sestara kršćanskih škola od milosrđa, nešto slično družbi školske braće sv. Ivana de La Salle. Julija je na Malu Gospu 1807. položila prve zavjete, uzela redovničko ime MarijaMagdalena te postala prva glavarica nove redovničke ustanove.
Broj je sestara neprestano rastao pa su doskora mogle preuzeti i školu u Octevillu. G. 1811. majka je utemeljiteljica nove družbe pošla u Tamerville, gdje je oko sebe okupila najprije četicu siročadi. U tome gradiću nije baš bilo izgleda za osnutak nove škole pa su sestre pošle u Valognes. Nova je družba upala tada u prvu jaču krizu. Poumirao je veći dio sestara i ostalo ih je samo šest. Čak je i Abbé Cabart mislio da bi zbog tako malog broja sestara družbu valjalo dokinuti, no majka MarijaMagdalena u svom nepokolebljivom pouzdanju u Providnost nije se nikako mogla složiti s tim prijedlogom.
I dobro je da je izdržala teško iskušenje. Već g. 1816. seoski im je načelnik u blizini jednog sela kod Tamervilla povjerio školu. Sestre su tu sa svojom odlučnom poglavaricom postavile čvrste temelje svoje ustanove. Otvorile su pansionat u kojem je rad na opće zadovoljstvo upravo cvjetao. MarijiMagdaleni je bilo već 63 godine, pa ipak se nije sustezala podvrgnuti još dodatnom školovanju i ispitima, što je za voditelje školskih ustanova tražila država. Bog je družbu blagoslovio novim zvanjima pa se ona poče sve više širiti i otvarati nove ustanove. U zgradama negdašnje opatije SaintSauveur le Vicomte nastanilo se vodstvo družbe i tako ta kuća postade njezina kuća matica. Duhovnu skrb nad družbom 1837. godine preuzeo je Abbé Delamare, kasniji biskup u Luçonu. On je majci utemeljiteljici bio velika pomoć. Uz njegovu je suradnju došlo do konačnih Konstitucija Družbe sestara kršćanskih škola iz milosrđa, nadahnutih Konstitucijama školske braće.
Posljednje godine svoga života Magdalena Postel je mnogo pretrpjela zbog sukoba s mjesnim župnikom u SaintSauveuru. On je bio zavidan radu sestara pa ga je na razne načine ometao. Žalosno, ali ipak stvarno. No, sve to nije moglo smesti ni utemeljiteljicu ni njezine vrijedne sestre koje su i dalje radile kako su znale i u danim mogućnostima. Majka je utemeljiteljica umrla 16. srpnja 1846., a njezina je družba imala tada već 37 kuća, od toga broja jednu u Parizu. Odmah su je poslije smrti počeli štovati i zazivati kao sveticu. Njezin grob postade mjestom stalnih hodočašća. Nakon temeljito vođenog postupka papa Pio X. proglasio ju je 22. siječnja 1908. blaženom, a Pio XI. 24. svibnja svete godine 1925. svetom.