Sveta Odilija

opatica

( 660.-720.)

spomendan 13. prosinca

Život je ove Svetice, koja se rodila oko god. 660. a umrla 720., iskićen bogatom legendom. Njezin je stvarni život bio sigurno mnogo jednostavniji nego što to pripovijeda kršćanski puk. No s pravom se pita jedan hagiograf: »Tko bi se usudio uništiti stoljećima stvaranu pobožnu pjesmu koja je tako draga tolikim hodočasnicima još iz djetinjih dana? Ruža koja se istrgne sa svoga stabalca u nekoliko sati uvene i izgubi miris. Tek ako se i mi kao seljaci i hodočasnici njezina zavičaja s duboko vjernim srcem susretnemo s legendom Sv. Odilije, ne vodeći računa o njezinoj povijesnoj jezgri i o kasnijim uljepšavanjima, onda će i pred našim očima zasjati čudo milosti. Ta što je drugo Odilijina legenda nego pučka pjesma o čudesnom Božjem vodstvu u životu jednog djeteta?« (Hans Hümmeler). A sada čujmo legendu o Sv. Odiliji! Naprasiti elzaški grof Atih nosio je u srcu veliku tugu: dugo je vremena čekao na muškog potomka. Konačno mu žena ipak rodi dijete, ali djevojčicu. Da nevolja bude još veća, ispostavilo se da je dijete slijepo. Otac ju je sav razjaren dao protjerati iz svoga grada Hohenburga. Djevojčica je odgojena u jednom ženskom samostanu. Pa kako nije imala sreću da okusi ljubav oca i majke, u njezinu se srcu već od malena razvila ljubav prema Bogu. Kad ju je sv. Erhard, biskup, pokrstio u 15. godini života, dogodilo se čudo. Odilija je progledala. Čim je počela razaznavati boje, učinilo joj se kao da je u nebu. Kad je majka saznala za čudo, poslala je u samostan sina, koji se rodio godinu dana poslije Odilije, da dovede sestru pred oca. Čim je on stupio sa sestrom pred iznenađenoga oca, taj odmah pomisli na najveće razočaranje svoga života, na sljepoću kćeri, razljuti se tako jako da je u naglosti ubio sina mačem. A sada okrivi Odiliju za smrt jedinoga sina. No, ipak se ne usudi da je i drugi put odbaci. Dapače, kad se malo smirio, pokajao se je za svoj zločin. Tada je Odilija mogla u očevoj kući živjeti, kao što je naučila u samostanu, odajući se pobožnim vježbama. Jednog dana neki je slobodnjak zaprosio njezinu ruku. Otac mu obeća kćerku. Odilija sada dragovoljno pobjegne u progonstvo u Freiburg, a vratila se natrag tek onda kad je dobila očevo obećanje da je neće siliti na udaju. Njezina je postojanost napokon pobijedila tvrdoću kneza. On joj darova dvorac Hohenburg te sagradi samostan u kojem je sa ženom očekivao smrt. A oko Odilije okupilo se doskora kojih stotinu drugarica. Ona podiže na podnožju brda crkvu Svetog Martina, samostan Niedermünster, ubožnicu, te na vrhu brijega kapelicu u čast sv. Ivana Krstitelja. To joj posta omiljelo mjesto gdje je sate i sate provodila u molitvi, gdje je primala hodočasnike koji su dolazili iz daleka, čak iz Škotske i drugih sjevernih zemalja. Tu je činila i brojna čudesa na bolesnicima i grješnicima. Tu se 13. prosinca godine 720. ugasio njezin zemaljski život. Odilijino brdo postalo je svakom Elzašaninu prava svetinja. Onamo hodočaste još i danas brojni hodočasnici. Nijemci i Austrijanci rado daju svojoj ženskoj djeci ime Odilija, a isto ime uzimaju kao redovničko mnoge redovnice. Zbog čudom podarena vida proglašena je zaštitnicom vida i bolesti očiju. Svetkuje se kao i Sveta Lucija 13. prosinca.