Sveti Sergije iz Radoneža
monah, zaštitnik Rusije
( 1314.- 1392.)
spomendan 25. rujna
Prije podnevnog Angelusa 4. listopada 1992. papa Ivan Pavao II. progovorio je s prozora svoje radne sobe okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu o ruskom svecu Sergiju Radoneškom. Evo što je rekao: »Danas Ruskopravoslavna crkva slavi 600. obljetnicu smrti sv. Sergija iz Radoneža, poznata kao velikog učitelja monaškog života i zaštitnika Rusije. On je radio ne samo na širenju monaštva i svetosti monaškog života, nego je isto tako postao glasnik kršćanskih vrednota u zemlji, tada ugroženoj raznim unutrašnjim razdorima i vanjskim napetostima.
Dijelimo radost te veoma ljubljene Crkve što se sjeća jednog velikog sveca koji je u njezinoj povijesti imao veliku važnost. Rođen oko g. 1314., sveti je Sergij u dobi od 20 godina, slijedeći primjer svetih Otaca u pustinji, osjetio želju da provodi samotan život te se zaklonio u šumama blizu Radoneža, svog rodnog sela. Duge ure posvećene molitvi, izvojevane pobjede u duhovnim borbama, ali jednako tako i strogost života, pribaviše mu duboku duhovnu zrelost koju je zapažalo pučanstvo koje u velikom broju i s raznih mjesta pohrli k njemu da bi s njim živjelo monaškim životom, posve se odričući materijalnih dobara, slijedeći primjer Gospodina koji bogat postade siromah, da nas obogati svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8).
Kao i sv. Franjo Asiški, s kojim su ga uspoređivali mnogi životopisci, a čiji blagdan danas slavimo, i sveti je Sergij razvio svoje sile, ne samo u službi Crkve, nego i društva, opirući se sebičnosti i privatnim interesima te šireći mir i Kristovu ljubav.
Njegovi se posmrtni ostaci časte u crkvi Presv. Trojstva, mjestu gdje je on započeo svoje putovanje vjere. Stoljećima to mjesto bijaše, a još je i danas, važno središte ruske duhovnosti. Njegova je važnost zadnjih desetljeća još više porasla, zahvaljujući jednom sjemeništu i teološkom fakultetu Ruske pravoslavne crkve.
Molimo da svi kršćani u Rusiji, naša braća u Kristu, po zagovoru sv. Sergija mogu jednako pridonositi i duhovnom napretku društva u kojem su pozvani na svjedočenje spasenja po Evanđelju.«
Iznesimo još nekoliko podataka iz života tog velikog ruskog sveca. Bernhard Stasiewski, sveučilišni profesor u Bonnu, u Lexikonu für Theologie und Kirche, piše da se Sergij Radoneški, monah i osnivač samostana, rodio 3. svibnja 1314. kod Rostowa, a umro 25. rujna 1392. u Troice SergijewoSamostanu, 60 km udaljenom od Moskve. Od g. 1336. živio je kao pustinjak u prašumi kod Radoneža. Od godine 1344. živi kao monah svećenik i opat samostana Presv. Trojstva, što ga je sam podigao. G. 1354. uvodi ondje cenobitski, tj. zajedničarski način života. Kako je iz povijesti ruskog monaštva poznato, taj je samostan postao polazna točka brojnih novoosnovanih manastira. G. 1378. sv. Sergij je odbio naslijediti moskovskog metropolita Aleksija. Još za života Sergij je postao štovani i rado slušani osnivač asketske škole koja bijaše oplodila monaški život u Rusiji.
P. Tomáš Špidlík, DI, odličan poznavalac istočnokršćanske monaške i otačke duhovnosti, u svom djelu I grandi mistici Russi (Veliki ruski mistici), u koje ubraja i Sergija iz Radoneža, na temelju proučavanja njegova života zaključuje da je iz njegova djelovanja nastala crkvica Presv. Trojstva, manastir Sergije, koji će kasnije postati glasovita Lavra Presv. Trojstva, danas Pravoslavna akademija u Zagorsku, još uvijek cilj brojnih hodočašća.
Sergijev životopisac Epifanije Mudri i drugi pišu da sveti Sergij nije rado vršio službu igumana, redovničkog poglavara. On je doduše mogao raditi za dvojicu, mogao praviti igračke za djecu iz okolice, ali nije mogao nikoga kazniti pa ni suditi. Ali je kao dopunu za to mogao činiti čudesa. Molitvom je postigao da je provreo jedan izvor, da je na daljinu mogao pozdraviti svoje prijatelje, a dok je služio liturgiju, vidljivo su mu asistirali anđeli, dok je blagoslivljao, opažao se oganj – nešto plameno iz njegove ruke.
Posve je razumljivo da je čovjek takva formata odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo je ime bilo uneseno u jednu liturgijsku knjigu na slavenskom jezku, objavljenu u Rimu, pa je na taj način priznat i od Rimske crkve. Nakon komunističke revolucije u Rusiji njegove su relikvije prenesene u jedan muzej u Moskvi, a kad je došao blaži režim, vraćene su opet u njegov samostan te izložene na čašćenje svim posjetiteljima.