Sveti Vladimir Kijevski

kralj

( 960.- 1015.)
spomendan 15. srpnja

 


kralj

Sveti Vladimir je bio potomak jedne varjaške obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.

Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.

Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.

Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.

Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.

Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.

Znamo da je Vladimir podržavao veze i s kršćanskim kraljevima svoga vremena: Olafom Tryggvensonom, norveškim vladarom i svetim Stjepanom, ugarskim suverenom. Te značajne veze sa Zapadom odlučile su o osnivanju metropolije u Kijevu. Bizant za to ispočetka nije pokazao sklonost, ali je pred sve uglednijim Vladimirom kod drugih kršćanskih crkava morao napokon popustiti. Pretpostavlja se da je prvi kijevski metropolit bio Bizantinac Teofilakt, nekadašnji metropolit Sebastije. Vladimiru se pripisuje i crkveni ustav po kojem je bila organizirana ruska Crkva.

Posljednje godine Vladimirova života opečaćene su nevoljama. God. 1011. umrla mu je vjerna žena kneginja Ana, također veoma zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture po Rusiji. Toj smrti uslijedila je pobuna dvojice Vladimirovih sinova protiv oca. Knez je, skrhan tim nedaćama, umro 15. srpnja 1015. u dobi od 55 godina.

Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta. Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«. Neki su mu pripisivali zasluge jednake apostolima. Zbog svih tih zasluga brzo su ga počeli štovati kao sveca.