Blaženi Frederic Ozanam

sveučilišni profesor

( 1813. - 1853.)

spomendan 8. rujna

Papa Ivan Pavao II. je prigodom 12. svjetskog dana mladeži u Parizu (18. do 24. kolovoza 1997.) proglasio blaženim Frédérica Ozanama, francuskog katoličkog laika iz prošlog stoljeća. Bl. Frédéric Ozanam, učenjak, vjernik, osnivač karitativnog udruženja Konferencija sv. Vinka Paulskog, imao je povremeno teške vjerske sumnje. One su ga više mučile nego što bi bile svojevoljne. U teškim je časovima pošao u crkvu. Sveta jutarnja tišina u crkvi djelovala je na njega vrlo pozitivno. Smirivala bi ga. Vjernici su pristupali k pričesnoj klupi i pobožno primali svetu pričest. Ozanam među pričesnicima zapazi duboko u molitvu zadubljena muža koji nije skidao pogleda s oltara. U ruci je držao krunicu. Tko je taj tako pobožni čovjek? To je André Marie Ampère (1775–1836), učenjak na području elektrike. Poslije njegove smrti u njegovu su se dnevniku našli zabilježeni dani kad je kod mise pristupio i pričesti.

Vidjevši tog velikog čovjeka na pričesnoj ogradi, vidjevši njegovo ponašanje, u Ozanamovu se dušu vratio mir. Često je znao reći: »Krunica u Ampèrovim rukama više me ganula nego tisuću propovijedi.« A u jednom od Ozanamovih pisama od 16. lipnja 1852., dakle, malo prije njegove smrti stoji i ovo: »Najbolji je način kako korisno upotrijebiti vrijeme da ujutro žrtvujemo pola sata za svetu misu.« Mi smo danas u tom pogledu u boljoj situaciji jer onda nije bilo večernje mise, a sada je imamo svaki dan.

A sada se barem letimično upoznajmo s divnim i simpatičnim likom novog blaženika, Frédérica Ozanama! Ako ga barem malo upoznamo, odmah ćemo ga osjetiti i doživjeti kao prijatelja i velikog dobročinitelja patničkog čovječanstva. O tome svjedoči njegovo veliko socijalnokaritativno djelo Konferencija sv. Vinka, koju je osnovao g. 1833. kao student kome tada bijaše tek 20 godina. On je već tada osjetio da ne može biti autentičan vjernik, kršćanin i katolik, ako konkretnom akcijom ne pomaže braću u nevolji. Uočio je da je to najbolji i najuvjerljiviji i najvjerodostojniji apostolat što ga može činiti i propagirati. Bogu hvala, njegovo je djelo i danas živo i blagotvorno jer broji 38.000 jedinica Konferencijâ sv. Vinka u 107 zemalja. Njihovi članovi ne samo da pomažu socijalno ugroženima, nego stavljaju naglasak i na osobne kontakte s potrebnima i to od čovjeka do čovjeka.

Antoine Frédéric rodio se 23. travnja 1813. u Milanu, gdje mu je otac JeanAntoine bio liječnik. Bio je peto dijete svojih roditelja. Oni su imali čak četrnaestero djece od kojih je jedanaestero umrlo brzo nakon rođenja ili u mladenačkoj dobi. Preživjelo je samo troje: Alphonse, koji postade svećenik, naš Frédéric, koji postade sveučilišni profesor, i najmlađi Charles, koji postade liječnik kao i otac mu. Frédéric je bio kršten u crkvi Santa Maria dei Servi. Milano bijaše samo vrlo kratka postaja njegova života. G. 1815., kad je Napoleon, osvajač velikih dijelova Europe, bio poražen, obitelj se Ozanam vratila u Lyon. Iako je Frédéric u Milanu proživio samo najranije djetinjstvo, kasnije je bio vrlo sklon talijanskoj kulturi. U obitelji je primio solidan kršćanski odgoj te smisao za bližnje, osobito bolesnike.

Mladi nadareni dečko Frédéric svršio je 1822–1829. gimnaziju u Kraljevskom kolegiju u Lyonu. Victor Conzemius piše o njemu: »Ozanam je bio neobično briljantan đak Kraljevske gimnazije u Lyonu. Darovitost i ambicija bijahu u njemu jednakomjerno podijeljeni. Već je kao petnaestogodišnjak pokazivao izrazitu literarnu nadarenost. Surađivao je u listu L’Abeille (Pčela).«

U rješavanju njegovih nutarnjih kriza, osobito vjerskih, pomogao je Ozanamu i njegov učitelj filozofije Abbé Noirot. On je – kako priznaje sam bl. Ozanam – »u moj misaoni svijet uveo red i svjetlo. Od tada je moja vjera bila utvrđena.« Nakon mature Ozanam je g. 1829–1830. u jednom odvjetničkom uredu. G. 1831–1838. studirao je u Parizu pravo i književnost. Ex privata diligentia – vlastitom inicijativom – proučavao je povijest religija te latinski, grčki i hebrejski jezik da bi bolje proučio europsku literaturu srednjeg vijeka. Dao se i na studij glavnih europskih živih jezika.

U Parizu se upoznao i povezao s katoličkim krugovima. Pohađao je Montalembertove salone. Grof CharlesForbesRené de Montalembert (1810–1870), pisac poznatog povijesnog djela Les Moines d’Occident depuis Saint Benoit jusqu’à Saint Bernard (Monasi Zapada nakon sv. Benedikta do sv. Bernarda, 5 svezaka), pripadao je krugu tzv. demokratskih ili liberalnih katolika koji su u svom listu L’Avenir (1830/31) branili bezuvjetnu političku slobodu naroda te nužnost rastave Crkve i države. Takvo je mišljenje papa Grgur XVI. osudio svojom enciklikom Mirari Vos od 15. kolovoza 1832. Ozanam je u Parizu upoznao i Chateaubrianda (1768–1848), slavnog pisca djela Génie du Christianisme (1802), zatim pjesnika Lamartina te čitav niz mladih ljudi tadašnjeg pariškog intelektualnog društva.

U siječnju 1834. pisao je jednom svom pouzdanom prijatelju: »U ovom času osjećam jednu od najvećih briga svoga života, nesigurnost svog poziva. Neka to ostane među nama… Ovih dana završavam studij prava te moram izabrati jedan od dvaju putova, moram pružiti svoju ruku u izbornu urnu: Hoću li izvući bijelo ili crno?«

Na vani se od takva stanja u bl. Ozanamu nije ništa primjećivalo. On je pred svojim kolegama studentima izgledao kao čovjek pun ideja, jasno opredijeljen prema cilju svoga života, nastrojen pomalo »štreberski«, kao onaj koji je shvatio kako sve svoje energije valja upraviti prema svom životnom cilju.

S katoličke su strane tadašnje Francuske u njezinoj religioznoj povijesti dvije ustanove ostavile duboke tragove: Conférences de NotreDame de Paris, glasovite konferencije s propovjedaonice pariške katedrale, te Conférences de Charité, iz kojih su proizašle Konferencije sv. Vinka Paulskog, s kojima je kao njihov pokretač bio vezan upravo blaženi Ozanam. To svjedoči kako je u francuskom katolicizmu imao značajan utjecaj koji se proširio i daleko izvan granica Francuske te živi još i danas.

Victor Conzemius, danas poznati učenjak, profesor moderne i crkvene povijesti, pisac vrijednih djela, u svom kratkom životopisu bl. F. Ozanama piše ovo: »Konferencije u Notre Dame u Parizu pokrenute su na želju studenata koji su željeli produbiti svoju religioznoduhovnu obrazovanost. Zato je bilo potrebno pokrenuti niz propovijedi u katedrali Notre Dame u Parizu u kojima će govornički obrazovan teolog zauzimati stav prema problemima svog doba. Molbu je za to sastavio sam Ozanam te je odnio pariškom nadbiskupu. Taj možda odmah nije ni shvatio o čemu se zapravo radi te je bio iznenađen žarom za vjersku izobrazbu studenata. Sljedeće je godine Lacordaire, u nevjeri odrastao pravnik koji se u krugu de Lamennaisa opet našao u Crkvi, stajao na propovjedaonici katedrale Notre Dame u Parizu te afirmirao svoju slavu kao prvak propovjednika tadašnje Francuske. U Korizmi su ti ciklusi propovijedi u Notre Dame u Parizu postali tradicija sve do naših dana.« Značajno je da na početku te slavne i vrijedne tradicije stoji mladi revni student Ozanam. A isto vrijedi i za Konferencije sv. Vinka. Tada bijaše pariški nadbiskup de Quelen.

Kad je Ozanam osnivao Konferencije sv. Vinka nije imao ni nakane a ni pojma da bi od njih učinio jedno međunarodno ili čak svjetsko udruženje. No već je u najranijoj mladosti sanjao kako bi za Crkvu učinio nešto veliko što bi pripomoglo njezinoj duhovnoj obnovi. Mislio je to učiniti sa studentima koji se ne zadovoljavaju samo svojim studijem, nego koji uz to žele učiniti i nešto više; zato je dao poticaj da se studenti susreću sa stvarnim životom u tadašnjem društvu. Oni su s katedri na Sorboni čuli mnogo niskih udaraca na račun Crkve. Trebalo je na to odmjereno i uvjerljivo odgovarati. A to će biti preko konkretne, organizirane brige za one na rubu društva, za siromahe i nezbrinute. Samo takvo nešto bit će uspješan ustuk raznim debatnim klubovima u kojima se napadalo vjeru i Crkvu na onaj tada standardni način: »Crkva današnjem čovjeku nema više ništa ponuditi, ona pripada prošlosti.«

Blaženika je zahvatila misao jednog njegova prijatelja da svi planovi oko poboljšavanja svijeta, a Crkva je za to najpozvanija, neće ništa pridonijeti ako ostanu samo pri praznim razgovorima i debatama. Od tog oni što stanuju po pariškim mansardama i podrumima blistavih palača neće ništa imati. Imat će jedino ako kršćani budu ozbiljno shvatili i oživotvorili Isusove riječi: »Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!« Isusovi se učenici neće suditi po njihovim lijepim riječima i samo po čistom pravovjerju, nego po onome što piše sv. Jakov: »Što koristi, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi…«

Isusova prispodoba o milosrdnom Samaritancu postade program mladim studentima u njihovu zalaganju za siromahe, a sv. Vinko Paulski, veliki strateg kršćanskog bratstva, postade zaštitnik velike inicijative Konferencija sv. Vinka.

Ozanam je 30. travnja 1836. postigao doktorat, a u prosincu 1839. povjerena mu je bila profesura komercijalnog prava u Lyonu. Međutim, on nije napustio drage mu studije jezika; uz klasične europske jezike naučio je i njemački, engleski i španjolski jezik. Postao je tako svestrani intelektualac. Osim njegova materinjeg francuskog jezika bio mu je najdraži talijanski. Štoviše, za doktorat iz literature obradio je temu: Filozofija Dantea Alighierija. Već samo to po sebi govori koliko mu je bilo stalo da uđe u tajne najvećih literarnih i misaonih ostvarenja Europe.

Ovako oboružan bogatim znanjem Ozanam je mogao poslušati svog prijatelj Cousina da se natječe za mjesto na Sorboni. To je urodilo plodom pa je najprije postao suplent Klaudija Fauriela za strane knjževnosti. Započeo je s predavanjima o generalnim značajkama njemačke književnosti u srednjem vijeku. Po smrti K. Fauriela, a na prijedlog akademskog vijeća, postao je redoviti profesor. Bio je to vrlo brz uspon na jednom od najuglednijih sveučilišta u Europi, pa i u svijetu.

Dana 23. lipnja 1841. oženio je Amélie Soulacroix. Vjenčanje se obavilo u crkvi Saint Nizier u Lyonu. U tom se braku rodila jedna djevojčica.

Negdašnji rektor visokog učilišta Lateranuma u Rimu, Pio Paschini, piše u Katoličkoj enciklopediji o bl. Ozanamu ovako: »Uvjereni i praktični vjernik nije nikad porekao duh snošljivosti (tolerancije), ni u susretima ni u spisima tako da su ga oni odviše revni sumnjičili da li je on još pravovjeran? Ozanam je zbog toga prekoravao uskogrudnu i nasilnu politiku nekih katoličkih novina. Burne godine 1848. živo je sudjelovao u gibanjima onog vremena zalažući se u prilog javnih sloboda, uvjeren u mogućnost kršćanske demokracije kao sredstva političkog napretka, vjerujući da Bog vodi ovaj svijet.«

Bl. Ozanam bijaše čovjek prilično krhka zdravlja, no ipak se nije odrekao svestranog rada i zalaganja. O tome između ostaloga rječito svjedoče njegova pisana djela. Svoju publicističku aktivnost započeo je s djelom Reflexions sur la doctrine de SaintSimon (Refleksije o naučavanju SaintSimona, 1831). Djelo je bilo napisano kao odgovor na propagandu santsimonista. SaintSimon je bio promicatelj tzv. »kritičkoutopijskog socijalizma i komunizma«. Inače je Ozanam pisao o vrlo aktualnim temama: o dobrima Crkve, o budizmu, o podrijetlu socijalizma, o komercijalnom pravu. No njegovo je specifično polje znanstvenog rada bio srednji vijek. On je bio, za razliku od nekih romantika, odmjeren prema srednjem vijeku. No jer je to razdoblje povijesti enciklopedistički krug na čelu s Voltairom prikazivao kao razdoblje mraka, svojatajući za sebe doba prosvjetiteljstva kao jedinog sustava koji će čovječanstvu donositi svjetlo i napredak, Ozanam se dao na posao da prikaže srednji vijek onakvim kakav je doista bio, a to je bilo jedino moguće solidnim proukama i objektivnim rezultatima jednog visokog i solidnog intelektualca.

Bl. Ozanam je na tom polju započeo najprije s djelima o zalazu Rimskog Carstva, a onda sa seobom narodâ, kojom su dominirali barbari. Napisao je studiju o tom razdoblju pod naslovom La civilisation au cinquième siècle (Civilizacija u petom stoljeću). To je djelo nastalo iz 21 predavanja na Sorboni. Objavio ga je poslije Ozanamove smrti njegov veliki prijatelj Ampère.

Po tematici i kronološki slijede ova Ozanamova povijesna djela: La civilisation chrétienne chez les Francs (Kršćanska civilizacija kod Franaka), Les Germains avant le christianisme (Germani prije kršćanstva).

Druga je skupina Ozanamovih povijesnih djela posvećena razdoblju koje se obično naziva »Duecento italiano« (Talijansko XIII. stoljeće, g. 1200–1300). To je na području duhovnosti, likovne umjetnosti, kulture uopće – zlatno doba. Već sami naslovi djelâ posvećenih tom razdoblju jasno govore o čemu je riječ. Razumjet će ih samo duhovi kakav bijaše upravo Ozanam i zato je baš on bio najpozvaniji da opiše talijanski »Duecento«. Les poètes franciscains en Italie au XIIIe siècle (Franjevački pjesnici u Italiji u XIII. stoljeću); Des sources poètiques de la Divine Comédie (Pjesnički izvori Božanstvene komedije); Dante et la philosophie catholique au XIIIe siecle (Dante i katolička filozofija u XIII. stoljeću); Un pelègrinage aux pays du Cid (Hodočašće u zemlju Cida). Cid, tj. Ruy Diaz, ime je idealiziranog španjolskog narodnog junaka. Legenda i narodna mašta prikazala ga je kao čovjeka čistog rodoljublja, rijetke plemenitosti i velikodušnosti, prelazeći šutke preko njegovih pogrješaka i sjena. Njega nije slavila i veličala samo pučka mašta, nego njegovim su se likom bavila i velika imena svjetske literature kao: Corneille, Victor Hugo, J. M. de Héredia, Herder, a nije ga, pišući o srednjem vijeku, mogao mimoići ni Ozanam. Vrlo je vrijedno Ozanamovo djelo Les deux chanceliers d’Angleterre (Dva kancelara Engleske). Djelo je majstorski obrađena paralela između Tome Becketa i Bakona Verulamskog.

Ozanam je mnogo putovao pa je i na taj način mogao doći do raznih saznanja o europskom srednjovjekovlju. Njemu, otvorenom za sve što je lijepo i kulturno, mnogo su govorile velebne srednjovjekovne katedrale, crkve, palače, galerije. I tako se on već po naravi duhovno veoma bogat još više obogaćivao. S posebnim je zanosom proputovao Italijom, zemljom neopisivo bogatom monumentalnim spomenicima najviše vrijednosti, ali isto tako i vrijednom literaturom. Ozanam je g. 1853. postao članom poznate talijanske akademije Academia Trusca. Članstvo su mu pribavile njegove vrlo kvalitetne studije o Danteu te o franjevaštvu.

Međutim, među svim Blaženikovim ostvarenjima možemo reći da su Konferencije sv. Vinka ostale žive i djelotvorne sve do danas. On je po njima postao velik promicatelj socijalne pravde te borac za malog, ugroženog čovjeka. Tim udrugama napisao je najljepše stranice kršćanske djelotvorne ljubavi, pretvorio u trajna djela Pavlovu Himnu ljubavi iz 13. poglavlja Prve poslanice Korinćanima. Zato i o tome još nekoliko riječi, a izreći će ih već citirani Pio Paschini.

»G. 1833. Ozanam se upisao u Konferencije povijesti i filozofije koje je godinu dana ranije osnovao Bailly kao sastanke za studij i raspravu. Iz tih su se Konferencija u svibnju 1833. počele razvijati i Konferencije sv. Vinka Paulskog i to nastojanjem Ozanama i njegovih sedam drugova, kao uspješno sredstvo kršćanske propagande prigodom jedne vrlo žive diskusije s mladim nevjernicima koji, dopuštajući da je kršćanska vjera u prošlosti bila veoma zaslužna za karitativnu djelatnost, vide da je sada sve mrtvo jer kršćani ne čine nešto što bi moglo pokazati djelatnu vjeru. I osmorica drugova odlučiše da će posjećivati siromahe u njihovim stanovima, a na svojim će sjednicama nakon uvodne molitve i duhovnog štiva dati račun o svojim posjetima, određivat će dobra što će ih dijeliti te završiti sa skromnim prikupljanjem priloga. Sve to bijaše odlično sredstvo za stvaranje kontakta s najbjednijim slojevima tadašnjeg društva i pomoć u njihovim trenutnim potrebama. U stvari je svatko imao svoju obitelj koju je posjećivao i pomagao. G. 1834. članova Konferencija sv. Vinka bilo je 100 pa se osjetila potreba da se podijele. Članova je bivalo sve više i više pa ih je g. 1851. u Francuskoj bilo već 450 skupina. Ostale su se Konferencije osnivale po Europi i Americi. Članovi su uvijek bili laici. Moto im je bio: ’Ne djelovati da postanu vidljivi nego dopustiti da budu vidljivi.’ Ozanam je tim Konferencijama bio neumoran promicatelj kršćanske ljubavi gdje god se nalazio na svojim putovanjima, sve do predvečerja svoje smrti. Kao vicepredsjednik bio je i član središnjeg vijeća Konferencija koje imaše kao zadatak koordinirati svu aktivnost te nastojati da se kod članova zadrži dobar duh. Može se mirne duše reći da Ozanam nije bio samo osnivač tog velebnog dobrotvornog djela, nego i njegova duša. Samo čovjek velika srca mogao je u svom kratkom životu tako nešto ostvariti.

Pisana Blaženikova djela g. 1856. sabrana su u 8 svezaka; prethodi im njegova biografija koju je napisao slavni dominikanac Lacordair. Navest ćemo kratko još nekoliko biografskih podataka. G. 1847. Ozanam je postao dopisni član Bavarske akademije znanosti. G. 1848. preuzeo je uredništvo katoličkog liberalnog časopisa L’Ere Nouvelle (Novo doba). G. 1849. dobiva nagradu Francuske akademije “Gobert”. Godine 1852. iz zdravstvenih razloga daje ostavku profesure na Sorboni. U tom je razdoblju proputovao Engleskom i Španjolskom, a g. 1853. po četvrti i posljednji put njemu tako dragom Italijom. Tada je bio primljen u treći svjetovni red sv. Franje Asiškog. Iste godine, na blagdan Male Gospe, 8. rujna, Ozanam umire u najboljoj životnoj dobi te prelazi u vječnost po nagradu koju je svojim životom i djelima pravedno zaslužio. Mogli bismo postaviti pitanje: koliko bi još zaslužio da je dulje poživio? – No bolje je dužinu života prepustiti onomu koji je svakome pripravio vječni život. Ozanam ga je zaslužio, a g. 1954. u Rimu je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim. Tko je upoznao njegov život, sigurno će se veseliti njegovoj beatifikaciji jer je taj život vrlo rječit te ima i danas mnogo toga reći.

Bl. Ozanam je kao sveučilišni profesor svako jutro od 8 do 10 sati običavao svojim studentima biti na raspolaganju. Prijateljski je primao svoje posjetitelje ih strpljivo saslušavao. Leonce Curnier svjedoči o njemu: »Nije mu se moglo približiti, a da se ne postane boljim. Bogatstvo se njegova duha i srca očitovalo u skromnoj jednostavnosti.« Tko ne bi volio takva čovjeka, tko ga ne bi želio više upoznati? On je ostvario vrhovni ideal da bude izvanredno lijepa slika Božja na koju smo svi stvoreni. Njegovi životopisci, među njima i ugledni Gisbert Kranz, napominju da nije bio blag po naravi, naprotiv, ali je svoju narav izgradio i dotjerao da je bio onakav kakvim su ga njegovi studenti i drugi doživljavali.

»Na muci se poznaju junaci« – kaže narodna poslovica. Blaženi Frédéric Ozanam je to i pokazao. Gisbert Kranz u tom smislu navodi kako je u zadnjim godinama života davao dojam ne slomljena čovjeka, već duševno još uvijek krepka. Premda su mu teške bubrežne muke zadavale jake boli – koji su to sami prepatili najbolje to znadu – i lomile mu tijelo, njegov je duh ostao uvijek živ i elastičan. On je u profesuri izdržao sve dok je mogao. Kad su mu prijatelji već prije savjetovali da se zahvali na tom poslu, odgovorio je: »Nipošto, ja moram vršiti svoju dužnost! Što vi mislite o jednom vojniku koji se boji rovova ili koji zbog straha od smrti bježi s bojnog polja. Ja moram ostati na svom mjestu i ondje pasti, gdje moram i umrijeti.«

Njegova supruga, koja ga je dvorila, pisala je prijateljima: »Bog ga po svoj prilici hoće još pročistiti, prije nego ga uzme k sebi. Što je njegovo tijelo po patnjama bivalo slabije, to je više rasla i razvijala se njegova duša. Nikad njegovo srce nije bilo osjećajnije, nikad duh živahniji. Nijedne riječi tužbe! Dnevno je čitao Bibliju te na papiriće bilježio ono što ga je više tješilo. Kasnije su se ti listići skupili za lijepu knjigu Knjiga za bolesnike. Knjiga je zaključena njegovom molitvom: »Dolazim, Gospodine, kad me pozoveš. Hoćeš li mi za dane, što ću ih prikovan za krevet još proživjeti, makar bili i prekratki, omogućiti da Ti svaki dan zahvaljujem za one dane što sam ih proživio. Pa kako su ovo posljednji reci što sam ih ikad napisao, onda neka budu pjev hvale Božjoj dobroti.«

Odličan poznavalac i životopisac bl. Frédérica Ozanama, Luksemburžanin Victor Conzemius (rođ. 1929), svoj je kratak, vrlo suvremen i informativan životopis ovog velikog junaka duha zaključio fantastičnom porukom: »Frédéric Ozanam pripada cijeloj Crkvi (ne samo onoj u Francuskoj). On je zaštitnik mnogih zaboravljenih istina. On nije vjeru i znanost među sobom rastavljao, ni bazičnu crkvu onoj hijerarhijskoj suprotstavljao, nije Isusa Krista iskorištavao protiv hijerarhije, nije žurnalizam izvrgavao ruglu kao istočni grijeh akademičara, nije konkretni bratski čin oblatio kao zapreku reforme strukturâ.«

Victor Conzemius, hvaleći Ozanamovu spremnost na dijalog, kaže da je »ostao prema Crkvi i lojalan i kritičan«. U tome je bio sličan svecima XVI. stoljeća koji su itekako poznavali ono što u tadašnjoj Crkvi ne bijaše zdravo, ali oni nisu to samo kritizirali već, vjerni Crkvi, ustanovljenoj od Krista, ostali joj ne samo lojalni, nego je svim silama obnavljali i unaprijeđivali. I tako su postali pravi reformatori. Pa kao što su oni ostali proroci i za naše vrijeme, učitelji od kojih možemo i mi danas u krizi Crkve te u potrebi reevangelizacije Europe, mnogo naučiti, tako isto možemo i od blaženog F. Ozanama, koji je u relativno kratkom vijeku svoga života mnogo učinio. On nije samo govorio, debatirao, već pisao vrlo korisna djela, a njegovo najveće djelo, Konferencije sv. Vinka Paulskog, još su i danas svjedoci najvjerodostojnijeg kršćanina koji preko njih veoma uspješno i u velikoj mjeri djeluje u zapanjujućim razmjerima.