Sveta Marija Mihaela od Presvetog Sakramenta

utemeljiteljica kongregcije klanjateljica

(1809. - 1850.)

spomendan 25. srpnja

Sveta Mihaela je bila dijete visokoga društva, a rodila se u Madridu 1. siječnja 1809. kao kćerka baruna della Vege del Pozo i markize Llanos de Alguazas. Sama je nosila naslov vicebarunice Jorbalán, koji joj je prepustio njezin brat Diego. Do tih se naslova i obiteljskih aristokratskih i plemićkih veza tada mnogo držalo pa to spominjemo kao povijesnu znamenitost. Da je Mihaela ostala samo kod tih naslova, kod te aristokracije, onda nam kao osoba ne bi uopće bila zanimljiva. Na sreću, ona se iz toga izdigla, a svoj je ugled i položaj u društvu iskoristila da čini dobro.

Mladost je provodila, doduše, u tzv. velikom svijetu, ali se već tada posvećivala i djelima kršćanske ljubavi, za što je osjećala veliku sklonost. Kad je u Guadalajari g. 1834. izbila epidemija kuge, ona se herojski istakla u službi bolesnika. Na taj se način pomalo spremala za svoje veliko životno karitativno i socijalno djelo. U tom se razdoblju njezina života pokazaše već i bogati umjetnički talenti, kojima je bila obdarena. Znala je slikati te svirati na harfu. Sačuvale su se neke njezine slike i minijature s religioznim sadržajem.

U Madridu je rado pohađala bolnicu Sv. Ivana od Boga. Na jednom je takvom pohodu g. 1844. upoznala mladu bolesnicu koju su njezine nevolje navele na loš život. To je uvijek velika napast kojoj se mogu oduprijeti samo jake i izgrađene duše. Mariji Mihaeli je pošlo za rukom tu djevojku vratiti njezinoj obitelji, a kao posljedica toga pothvata u njoj se rodila živa želja da osnuje zavode u kojima će se pomagati palim djevojkama, često put žrtvama bijede i neznanja. Prvi je takav zavod Marija Mihaela osnovala u Madridu 21. travnja 1845., povjerivši ga komitetu od 7 dobrih gospođa.

Sljedeću je godinu svetica provela u Parizu, smatravši kasnije izgubljenim to vrijeme ondje provedeno. U njezinu će životu biti presudna godina 1847. Tada je pod vodstvom isusovca oca Eduarda Joséa Rodrigueza de Carasa obavila po metodi sv. Ignacija mjesečne duhovne vježbe. Plod je tih duhovnih vježbi bio velik. Ona će se dati na provođenje ozbiljnoga asketskoga i duhovnoga života. O. Carasa bit će joj sve do svoje smrti duhovni vođa. Nakon tih duhovnih vježbi bila je opet u Parizu te ondje na blagdan Duhova 23. svibnja u župi St. Philippe du Roule primila veliku milost koja postade začetnik njezina bogatog mističnog i karizmatičkog života, a usredotočenog na Euharistiju i apostolskosocijalnu djelatnost.

Od toga je časa Marija Mihaela živo osjećala stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji, u njega imala veliko pouzdanje i prema njemu posvemašnje predanje; Isus je bio onaj koji joj je dao sve ono što je bilo potrebno i njezinoj duši i njezinu djelu. On joj je dao i dar proroštva i pronicavosti. Njezino je pak asketsko nastojanje išlo za postizavanjem i vršenjem kreposti blagosti, poniznosti i poslušnosti.

Marija Mihaela nalazila se od g. 1847–1848. u Francuskoj i Belgiji, uz svoga brata poklisara. Bilo je to vrijeme ne samo kretanja u diplomatskom društvu, ne samo svečanih primanja, već i vrijeme dugih molitava, pokore te apostolskih i karitativnih djela. U Parizu je surađivala s ocem de la Bouillerieom na širenju euharistijske pobožnosti. Isto je činila i u Bruxellesu. Tamo se dala i na spasavanje žena koje su se odavale raspuštenu životu. Osjećala je živu želju za redovničkim životom pa je u Parizu htjela stupiti u Kongregaciju sestara milosrdnica, no od toga ju je odvratila obitelj i ispovjednici.

Kad se vratila u Madrid, svoj je zavod našla u veoma lošem stanju. Zato je sama preuzela vodstvo ustanove davši joj novi zamah. Htjela ju je tada predati nekim redovnicama, ali nije uspjela pa je g. 1850. konačno napustila svijet čuvši u srcu Gospodinove riječi: »Želim te imati na svome djelu.« Na to ju je poticao i njezin duhovni vođa govoreći joj da je to za nju izričita volja Božja.

Kad Bog od nekoga nešto traži, onda je to obično povezano uz velike žrtve. Tako je to bilo i kod Marije Mihaele. Za nju su uslijedile godine teških odricanja. Nije se zadovoljila da za svoje djelo uloži sav svoj posjed, već je za nj skupljala i milostinju, što joj je kao aristokratkinji bilo teško. U tadašnjem je to društvu značilo poniženje. Njezinom se radu usprotivila njezina obitelj, zabacivalo ga je i društvo, a tome se pridružiše klevete, ogovaranja pa i prijetnje. Sve se to, poput more, sručilo na dušu plemenite žene koja je htjela pomoći moralno palima. Prijetnje su išle tako daleko da se govorilo kako će joj zapaliti njezin zavod za pale djevojke, a nju samu ubiti. Čak su i neki crkveni krugovi i tzv. pobožne osobe njezin rad smatrali beskorisnim, nasjedajući klevetama protiv nje. Laičke učiteljice, što su joj pomagale, više put izgubiše hrabrost pa je ostaviše samu.

Da je Marija Mihaela bila slaba duša, sigurno bi i sama izgubila hrabrost i okanila se svoga posla. No ona nije bila takva, a sve je svoje pouzdanje stavljala u euharistijskoga Isusa. Pred njim je iznosila svoje jade moleći ga za pomoć. I pomoć je došla. Kad je g. 1857. umro njezin duhovni vođa o. Carasa, vodstvo je njezine duše preuzeo prosvijetljeni svetac Antun Marija Claret. On će joj pomoći nadvladati najveće poteškoće uz izdašnu pomoć kraljice, koje je bio i ispovjednik.

Učinci su rada s palim djevojkama bili očiti pa se Mariji Mihaeli pridružiše prve suradnice, s kojima će ona osnovati svoju družbu, što će je prihvatiti i nadležna crkvena vlast. Nju će uzeti pod svoju zaštitu toledski kardinal, primas Španjolske, a 25. travnja 1858. odobrio je i konstitucije, što ih je napisala majka Marija Mihaela, slijedeći nadahnuće odozgora i svoje duhovno iskustvo. Duhovni joj je vođa čak zabranio konzultirati pravila drugih redova. Neka to budu originalna pravila što će ih sastaviti ona sama i koja će najbolje odgovarati svrsi družbe. Dva dana nakon odobrenja konstitucija kardinalprimas imenovao je Mariju Mihaelu za prvu generalnu poglavaricu nove redovničke ustanove. Već dvije godine kasnije ustanovi je podijelio »pohvalni dekret« Pio IX. odobrivši ustanovu na pokus za pet godina, a onda i konačno 24. studenoga 1866.

Svrha je te Družbe, kako naznačuju same konstitucije:

»1. Stalno klanjanje Presvetom Sakramentu.

2. S dobrohotnošću i istinskom ljubavlju postupati sa siromašnim ili unesrećenim djevojkama, koje bi htjele napustiti život pokvarenosti i sablazni, a kojemu su se bile podavale.« Tim djevojkama valja pružiti potreban ljudski i kršćanski odgoj te ih poučavati da se klone zla a čine dobro. Utemeljiteljica je ostavila otvorenu mogućnost i za osnivanje škola za siromašne djevojčice, a brinula se općenito za mladež s ulice. Metode njezina pedagoškoga rada jesu: euharistijska pobožnost, odgoj po pravoj ljubavi, individualni odgoj, briga za svaku pojedinu, uvjeravanje ali i poštivanje slobode, razvijanje uvjerenja o dostojanstvu ljudske osobe te buđenje osjećaja duboke odgovornosti.

Osnivanje nove družbe nije iscrplo svu djelatnost majke Marije Mihaele; ona je bila velik kapacitet, imala izvanrednu radnu sposobnost, posjećivala je kraljevski dvor, osobito kraljicu Izabelu II. To je činila na savjet svoga duhovnoga vođe sv. Antuna Marije Clareta. Sprijateljivši se s kraljicom, nastojala je na nju spasonosno moralno utjecati ne uplićući se ipak u politiku. A kraljica joj je pomagala u njezinom karitativnom radu tako da je svetica mogla otvoriti još mnoge kuće.

Kad je g. 1865. u Valenciji izbila kuga poharavši nemilo cijeli grad, Marija Mihaela je pohitjela onamo da ohrabri svoje duhovne kćeri koje i same postadoše žrtve epidemije. Zadnjih je mjeseci života živo predosjećala da će doskora umrijeti. I nije se prevarila. Smrt ju je zatekla u Valenciji 24. kolovoza 1865. I ona je bila žrtva bolesti što se po gradu nemilosrdno proširila. U Valenciji je i pokopana. Pio XI. proglasio ju je g. 1925. blaženom, a 1934. svetom. Prigodom Međunarodnog euharistijskog kongresa g. 1952. u Barceloni španjolska je pošta izdala marke s likom svetice, velike štovateljice Euharistije i promicateljice toga kulta te duhovne majke onih što su moralno najdublje pale.

Svetica je iza sebe ostavila i vrijednih duhovnih spisa koji velikim dijelom leže u rukopisima. Slušajući svoje ispovjednike, napisala je djelo o svome životu i izvještaj o osnivanju zavoda za raspuštenice u Madridu, a nakon toga Zajednice klanjateljica Presvetoga Sakramenta i ljubavi, zatim izvještaj o pokorama i drugim božanskim darovima. Napisala je i izvještaj o svojim putovanjima, zatim bilješke i doživljaje u duhovnim vježbama. Sačuvana je i njezina obilna korespondencija te oporuka. Uz Konstitucije sveta Marija Mihaela napisala je i posebnu Uputu za upravljanje kućama.

Blagdan se ove svete redovnice slavi 25.kolovoza. Njezin primjer može svijetliti svima redovnicama, a i svakome kršćaninu.