Sveta Terezija Couderc

djevica, redovnica i utemeljiteljica

( 1805. - 1885.)

spomendan 26. rujna

Među svecima Pavla VI. nalazi se i sv. Terezija Couderc, koju je on 10. svibnja 1970. svečanom kanonizacijom uvrstio u broj svetaca Katoličke crkve.

MarieVictoireThérèse rodila se 1. veljače 1805. u Le Mas de Sablières, u Francuskoj, kao četvrto od dvanaestero djece jedne skromne seljačke obitelji. Roditelji joj nisu bili siromašni, posjedovali su i relativnu izobrazbu, pa su svoju brojnu djecu mogli odgojiti i postaviti na noge. Marija Viktorija primila je u ranom djetinjstvu samo temeljne pouke iz vjeronauka. Još ni s 10 godina nije znala čitati ni pisati. No zato je posjedovala veoma duboku pobožnost i već od malena živu težnju za redovničkim životom. Neobična dubina duše bila je glavna značajka njezina bića uopće.

Kad je Mariji Viktoriji bilo 17 godina, poslaše je njezini roditelji u Zavod sestara sv. Josipa u Vans, koji se nalazio u blizini njihova sela. U tom je zavodu Marija Viktorija dobila lijep odgoj i primjerenu školsku izobrazbu. Prigodom jednih pučkih misija u Sablièresu Marija se upoznala s dijecezanskim misionarom, velečasnim Termeom. I taj ju je revni svećenik utvrdio u želji za redovničkim zvanjem te joj kod oca isposlovao dopuštenje za ulazak u samostan. Marija je tako u siječnju 1826. ostavila rodnu kuću, pošla u Aps, gdje je stupila u malu družbu koju je osnovao sam Terme.

Velečasni Terme je u lipnju 1827. Tereziju, tako se zvala kao redovnica, s još dvije sestre pozvao u La Louvesc, da bi ondje organizirale svratište za hodočasnice što su dolazile na grob velikog isusovačkog sveca, pučkog misionara i čudotvorca, svetog Franje Regisa. Sestra Terezija se nije složila samo s time da to bude jednostavno svratište, već je željela stvoriti »coenaculum« – neke vrste dom duhovnih vježbi. Dala mu je ime »Coenaculum«, kako se obično naziva dvorana u kojoj je Isus s učenicima blagovao Posljednju večeru.

U toj je skromnoj ustanovi u srpnju 1828. sestra Terezija postala poglavarica. Već u rujnu 1829. postigla je da je njezina kuća bila rezervirana za obavljanje duhovnih vježbi. Budući da je velečasni Terme, koji nije bio isusovac, dobro poznavao Duhovne vježbe sv. Ignacija, uveo je u njih sestru Tereziju i još nekoliko drugih sestara dajući im tridesetdnevni tečaj, dakle, velike duhovne vježbe točno po metodi sv. Ignacija. I tako je kuća u La Louvescu postala mjesto gdje su se davale ignacijanske duhovne vježbe.

Nakon smrti velečasnog Terme, koji je umro 12. prosinca 1834., da bi uzdržala započeto djelo, majka se Terezija povjerila isusovačkom provincijalu, ocu Renaultu. Biskup Viviersa, mons. Bonnel, potvrdio je 11. svibnja 1836. pravila Sestara od cenakula. Po nalogu oca Renaulta one su se odijelile od sestara sv. Franje Regisa, s kojima su ispočetka sačinjavale jednu zajednicu. Sestre sv. Franje Regisa bavile su se katehizacijom i poučavanjem po selima, a Sestre od cenakula posvetiše se isključivo organiziranju duhovnih vježbi.

Majka Couderc je ostala poglavarica Sestara od cenakula u La Louvescu. Na sam blagdan Bogojavljanja 1837. položila je vječne zavjete. Zavjetima će na blagdan Velike Gospe dodati još i posvemašnju posvetu i predanje Našoj Gospi od Aya, imenovavši nju poglavaricom svoje kuće, dok će ona biti samo njezina zamjenica kojoj neka Gospa izmoli »da uvijek bude prožeta duhom Isusa Krista, kako bi mogla uvijek slušati glas milosti, a nikada naravi«. Ta posveta i to svojevrsno odreknuće od poglavarske službe stajat će na početku svega onoga što će dalje uslijediti.

Kako su se pružile nove mogućnosti za rad, majka Terezija se dala na pothvat da za one koji će obavljati duhovne vježbe sagradi velik trakt zgrada s kapelicom. Uz pomoć isusovaca dala se odlučno na posao da ostvari taj plan. Dakako da nije išlo bez poteškoća i da se pri tom morala zadužiti. K tome je došlo i do razlike u mišljenjima između nje i jedne mlade postulantice koja joj je bila dana kao ekonoma. Bila je to mademoiselle Marcende koja je, krivotvoreći račune, uvjerila oca Renaulta da je majka Terezija upala u dug od 36.000 franaka, dok je dug u stvari iznosio 10.000 franaka. Dakako da su majku poglavaricu odmah okrivili zbog loše uprave i stavili je pod starateljstvo jednog vijeća. No dakako da se stvari nisu poboljšale, već zbog financijske krize, koja je u godinama 1837. i 1838. rasla, postadoše još gore.

Tada je o. Renault učinio težak zahvat. Zatražio je da se majka Terezija mora odreći službe poglavarice da bi na njezino mjesto mogla biti izabrana mlada, dobrostojeća i utjecajna udovica: madame de Lavilleurnoy. Ponizna je poglavarica ne protusloveći spremno prihvatila tako nametnuto rješenje. Nakon jednomjesečnog novicijata izabrana je nova poglavarica u osobi spomenute udovice. Kako ta nije imala nikakva iskustva o redovničkom životu, brzo je zajednicu dovela do prave katastrofe, a kako je imala priličnu sklonost prema trošenju, materijalno je stanje još više pogoršala. Majka je Terezija zbog toga svega mnogo pretrpjela, bila je ponizivana, ali je sve podnosila hrabro i šutke.

U međuvremenu je otac Renault, saznavši za takav ishod situacije, pozvao k sebi u Avignon majku Tereziju da i od nje čuje kakvo je stanje u zajednici. No sveta se duša čuvala da ne bi išta rekla protiv svoje poglavarice. Prilike su pak bile tako loše da je madame de Lavilleurnoy neminovno morala dati ostavku na službu poglavarice. A nakon toga je u siječnju 1840. napustila družbu. Iako se mislilo da bi majka Couderc opet mogla preuzeti svoju bivšu službu, to se ipak nije dogodilo jer se de Lavilleurnoy prije pobrinula da za njezinu nasljednicu bude izabrana majka Contenet, koju je ona smatrala sposobnijom i od same sebe.

I nova se poglavarica prema majci Tereziji pokazala veoma tvrda. Dala joj je do znanja da do nje mnogo ne drži. To je išlo čak tako daleko da je novakinjama dopuštala neukusne šale na račun njezina tobožnjeg nedostatka sposobnosti i seljačkog ponašanja. Koliko su samo mogle, one na vodstvu držale su je po strani. Vjerojatno bi je izbacile i iz družbe da ustanove u La Louvescu nisu bile pravno prepisane na nju kao vlasnicu. Majku Couderc u ožujku 1842. poslaše u Lyon, gdje se imala otvoriti nova kuća družbe. Strpljiva je redovnica ostatak života provela u potpunoj samozataji i povučenosti. Čekale su je kod izmjena poglavarica i premještaja još mnoge gorke ure. Bila je premještena u Pariz, gdje su je dobre sestre promatrale kao »primjer živog pravila«. Zatim je bila kraće vrijeme u Tournonu, La Louvescu i Montpellieru. Napokon je opet došla kao jednostavna sestra u Lyon. Nastojala je da se posve zaboravi odlučna uloga što ju je ona odigrala na počecima družbe i ništa se nije miješala u njezinu upravu i vodstvo.

Umrla je 26. rujna 1885. Tek nakon njezine smrti malopomalo se počelo uviđati što je ona značila za Družbu od cenakula, ili kako se francuski nazivala Soeurs de la Retraite. Posve je bila rehabilitirana kad je za nju bio poveden postupak za proglašenje blaženom i svetom, koji je po Božjoj providnosti bio okrunjen i uspjehom. Bog je proslavio svoju vjernu i poniznu službenicu.

Da još bolje uđemo u taj svetački život spomenimo i ovo: isusovac o. Marechal držao je 20. listopada 1859. sestrama od cenakula – a bila je prisutna i majka Terezija – konferenciju o duhu žrtve i prikazanja. Ta ju je konferencija živo potakla da se kao žrtva prikaže Bogu. Neki nutarnji glas jasno joj je govorio: »Ti ćeš biti žrtva paljenica.« Ona je u potpunosti prihvatila da to, uistinu, i bude.

Kad se pak 26. lipnja 1864., nalazeći se u Montpellieru, spremala na svetu misu, živo je shvatila »da je veliko sredstvo za ulazak na put savršenstva i svetosti potpuno predanje dragome Bogu«. Zato nije željela da bude obasuta duhovnom utjehom, već da stalno bude dionicom Isusove agonije u Getsemaniju. To je bilo njezino mistično suobličenje s Kristom. Zato je i njezin život bio onakav kakvim smo ga na temelju pouzdanih izvora upoznali. Ona je prihvaćala sve što joj je Gospodin poslao i savršeno se u svemu Njemu podlagala. Bilo joj je teško i bila je u stalnoj agoniji, no nikad nije molila Boga da je oslobodi muka, već »samo snagu da bi mogla trpjeti te ljubav prema križu pod kojim trpimo«.

Tolike žrtve nisu bile uzaludne. Cenakul od nje osnovan raširio se po cijelom svijetu, a papa Pavao VI. prigodom njezine kanonizacije u svojoj je homiliji naglasio vrijednost njezine ustanove baš za naše dane kad smo toliko izloženi napasti stalne rastresenosti i razlivenosti na vanjske stvari. Ta ustanova promiče obavljanje duhovnih vježbi, da čovjek uđe u se, zamisli se u svrhu svoga života i prema njoj upravi sve svoje nastojanje.

Dva poznata isusovca: otac Georges Longhaye i otac Albert Bessière, i sami apostoli duhovnih vježbi, napisaše vrijedne studije o Majci Tereziji Couderc te o počecima i ustanovljenju Sestara od cenakula. Monsinjor André Combes, docent na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, napisao je također vrijednu knjigu Deux flammes d’amour: Thérèse de Lisieux, Thérèse Couderc, u kojoj te dvije svetice opisuje kao »dva plamena ljubavi«. One su to i bile, u tome je njihova vrijednost i vječna suvremenost.