Sveti Emidije
biskup i mučenik
( 279. - 303.)
spomendan 5. kolovoza
Rođen je u mjestu Treviri godinine 279. u poganskoj obitelji- Sa dvadeset i tri godine primio krštenje.Proučava Sveto pismo i bio sjajajn propovjednik.
Evo kako je slavljen kod nas:
Grad Dubrovnik i biskupija dubrovačka slave ga kao svoga drugotnoga zaštitnika, a slave ga jer je on zaštitnik protiv potresa. Grad Dubrovnik i slavna Dubrovačka Republika bili su »bičem trešnje« pohođeni 6. travnja 1667., koji je cvatući grad pretvorio u hrpu ruševina. Republika se sv. Vlaha poslije toga velikoga i strašnoga potresa nije nikad više potpuno oporavila. Bojeći se novog potresa, Dubrovčani se počeše utjecati svecu koga su u Italiji, a osobito u Ascoli Picenu štovali kao moćnog pokrovitelja protiv te strašne elementarne nepogode.
Doduše, o Sv. Emidiju se malo zna, i to samo iz jednog izvještaja o mučeništvu koji povjesničari smatraju nepouzdanim. Prema njemu bi potjecao iz Triera. Iz rodnog je grada, postavši kršćanin, morao bježati na jug te je došao u Milano, gdje ga je biskup sv. Materno zaredio za svećenika. Odatle je pošao u Rim, gdje ga je papa posvetio za biskupa i poslao u grad Ascoli. Ondje je, obrativši mnoge pogane, godine 303. poginuo kao mučenik.
Papa Pio II. u jednom breveu pod nadnevkom 4. lipnja 1462. spominje kako se u Ascoliju zbog duboke pobožnosti prema svetom Emidiju te brojnih čudesa što se događaju na njegovu grobu, okuplja ondje za njegov blagdan veliko mnoštvo naroda sudjelujući u velikim svečanostima njemu u čast. Ta je pobožnost prema svecu još više porasla kad je nakon strašnog potresa u Italiji godine 1703. grad Ascoli ostao posve neoštećen. Tada se čak radilo na tome da se njegov blagdan uvede u kalendar opće Crkve. To se doduše nije ostvarilo, ali zato mnogi gradovi srednje Italije uvedoše njegov blagdan u svoje biskupije a njega izabraše i za suzaštitnika. U to se doba raširila mnogo i svečeva ikonografija, koja ga prikazuje kako rukom podržava zid što se ruši pod silom potresa.
Svečevo tijelo i danas počiva u kripti katedrale u Ascoliju unutar jedne rimske urne nad kojom su uklesane ove latinske riječi: »Cum sociis aliis Emindius hic requiescit.« – Riječi označuju njegovo počivalište, a s njime i onih što su s njime skupa poginuli. Blagdan mu se u Ascoliju veoma svečano slavi 5. kolovoza, a u drugim biskupijama, pa tako i u dubrovačkoj, nekoliko dana kasnije. Posljednje provjeravanje svečevih relikvija obavljeno je pod pokroviteljstvom mjesnoga biskupa u Ascoliju monsinjora Morgantea 2. srpnja 1959.
Dok danas s dubrovačkom biskupijom slavimo njezina drugotnog zaštitnika Sv. Emidija – prvotni je kako je poznato sv. Vlaho – sjetimo se onoga što reče isusovac, kasniji kardinal Tolomei, Talijan, a koji je kao mladi magister jedno vrijeme poučavao u Dubrovačkom kolegiju: »Vjera je starome Dubrovniku pomogla te je dotakao rimsko veličanstvo.« Sjetimo se i onoga što reče papa Urban VIII.: »Dubrovačku republiku, tu jaku tvrđu vjere, učvršćenu legijama anđela i krepostima građana, stavio je Gospod vojskâ u dobar čas na prag dušmanima vjere.«
Sjaju i slavi starog Dubrovnika pridonijelo je i štovanje njegovih zaštitnika. Štovanje je svetog Vlaha ondje još živo, a blagdan mu se i danas veličanstveno i kod nas jedinstveno slavi, no dubrovačka Crkva ne zaboravlja ni svojih drugotnih zaštitnika, pa tako ni svetog Emidija, koga i danas u svome posebnome kalendaru slavi.