Sveti Ivan Macias

redovnik

( 1585. - 1645.)

spomendan 18.rujna

Sveti Ivan Macias se rodio 2. ožujka 1585. u španjolskom selu Ribera del Fresno. Već u petoj godini života ostao je bez oca i majke. Morao je uzdržavati ne samo sebe nego i svoju mlađu sestru. Prihvatio se posla seoskog pastira. Bog ga nije napustio. Već u to doba doživljavao je prve objave neba. Sv. Ivan, apostol, čije je ime nosio, objavio mu je da će postati redovnikom u jednoj stranoj zemlji, da će se on brinuti za njega i da će u njegovu čast podizati oltare. Do 25. godine života živio je mirnim pastirskim životom, uzorno i pobožno. Tada je opet čuo glas da mu valja na put, da poput Abrahama ostavi rodni kraj i nađe novi dom. Putovao je Španjolskom, uposlio se kod jednog trgovca, s njime preplovio Ocean i došao u Kartagenu, u Kolumbiji. Trgovac je brzo uvidio da mu Ivan neće biti od pomoći u trgovini pa ga u Kartageni otpusti. Ivan se tada našao u nepoznatu kraju, napušten od sviju, no on se obraća Bogu – a sve pod vodstvom sv. Ivana, apostola. Nakon četiri mjeseca puta stiže u Limu; tu je još dvije i pol godine radio kao pastir kod veleposjednika Ximenesa. Tek tada se počelo ispunjavati davno proročanstvo: stupiti u samostan.

U to vrijeme živjela je u Limi dominikanska trećoredica Ruža Limska, prva kanonizirana svetica Latinske Amerike. U Limi su također bila i dva dominikanska samostana: stariji Svete Krunice, u kom je baš tada živio danas svetačkom krunom ovjenčani Martin de Porres, i novoosnovani samostan Sv. Marije Magdalene, poznat po strogosti redovničkoga opsluživanja. Ivan se odlučuje za taj posljednji i 22. siječnja 1622. u 37. godini života oblači dominikanski habit i već naredne godine 25. siječnja polaže svečane zavjete.

Težio je za tihim, mirnim životom, ali poslušnost je odredila da bude samostanski vratar. Bio je to do smrti kroz gotovo 25 godina. Živio je u stalnom dodiru sa svijetom, a ipak nije izgubio mir duše. Noći je posvećivao molitvi, a ni danju je nije zaboravljao. Naročito je častio Presveti Sakrament pa je prisustvovao i na 5 do 6 misa dnevno. Svaki je dan molio po tri krunice: za obraćenje grješnika, za duše u čistilištu i za svoje spasenje. Jedva se može zamisliti kako je sve to mogao spojiti sa svojom službom. Tu mu je pomagao njegov stalni pratilac sv. Ivan, apostol, tako da se uvijek našao na vratima kad je trebalo.

Na vratima je bio pravi samaritanac: hranio je gladne, a kad je ponestalo hrane, Bog je i čudo učinio da s malo hrane nahrani mnoge. Još je više mislio na duše. Dok je dijelio hranu, poučavao ih je u istinama vjere. Nikoga nije prezirao, hranio je i pomagao i žene koje se kroz život nisu odlikovale čestitim životom, ali samo pod jednim uvjetom: da se ostave grijeha. Da to postigne, pomagao mu je dar da je mogao čitati u dušama ljudi. Tako je jednom zgodom ulazio u samostan neki plemić. Nikada se nisu vidjeli; svetac mu je pokazao križ na samostanskoj porti i rekao: »Obrati se i čini pokoru za svoje grijehe!« Ta je riječ djelovala; bio je to otpali redovnik, đakon, koji se predao gusarskom životu. Na riječ sveca povukao se zbunjen i sakrio u samoću; tu se skrušio i nakon nekog vremena izmiren s Bogom umro.

Riječ je sv. Ivana bila snažna jer nije samo opominjao i molio, on je činio i pokoru. Nije to bilo zbog prezira tijela, koliko je gladnih nahranio i bolesnih ozdravio, već zbog shvaćanja težine grijeha zbog kojih je Krist došao na svijet, trpio i umro. Da postane što sličniji Kristu, razmatrao je posebno otajstva Utjelovljenja te Muke i Smrti na Golgoti, prihvaćajući i sam pokoru prema Kristovoj riječi: »Tko hoće ići za mnom neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16,24). Tu je bila snaga njegova uspjeha: Krist. Zato je uvijek i sačuvao svoj mir i kad su ga častili i kad su ga mrzili toliko da su mu pokušali podmetnuti i otrovanu hranu. Samo je zbog jednog trpio: što toliko ljudi ne nalazi put spasenja, nego se predaje grijehu.

Nije mu bilo uvijek lako, ni u svijetu, ni u redovničkom životu. Ne samo da su bolesti, bdjenje, post, bičevanje lomili njegovo tijelo, već ga je i sotona kroz 12 godina na razne načine pokušavao svladati i uljuljati u oholost ili mlakost. U tome nije uspio jer se svetac u napastima nije samo molio za Božju pomoć, nego se obilno služio i blagoslovinama što ih je ustanovila Crkva, posebno blagoslovljenom vodom, koju je postavljao na mnogim mjestima samostana, pozivajući i druge da se njom posluže u borbi protiv ubojice ljudi od početka, kako je sotonu nazvao sam Krist.

Stigao je i njegov smrtni čas. Ivan je posljednju bolest podnosio upravo svetačkom strpljivošću da, okrijepljen svetootajstvima vjere, preda svoju čistu dušu Bogu. To je sam priznao u zadnjim danima života kad je na zapovijed starješina opisao svoj život i rekao da kroz cio život nije počinio niti jedan smrtni grijeh i da mu je Bog objavio da su mu i sitne pogrješke života oproštene. Iz ove suzne doline 16. rujna 1645. prešao je u rajsku slavu u pratnji svetaca s kojima je i za života drugovao, posebno Blažene Djevice Marije, sv. Ivana, apostola, i svetaca dominikanskoga reda.

Odmah nakon smrti počeli su ga častiti kao sveca. Blaženim ga je proglasio Grgur XVI. godine 1837., a svetim papa Pavao VI. Povod za kanonizaciju bilo je čudo što se dogodilo u njegovoj užoj domovini, u Španjolskoj, a na njegov zagovor.

Španjolska je nakon građanskoga rata mnogo trpjela, posebno od gladi. Vlasti su se trudile, koliko su znale i mogle, no nije bilo lako u kratkom vremenu zaliječiti tolike rane rata. U Olivenzi, u blizini rodnoga mjesta našega sveca, nalazilo se sirotište s pedesetak djece. Bila je nedjelja 23. siječnja 1949. godine. U sirotištu su imali samo malo riže. Žena koja se brinula za siročad, videći to, zavapila je blaženiku: »Naši će siromasi ostati gladni.« Ono malo riže pristavila je na vatru. Riža se kuhala, a s kuhanjem se počela povećavati i njezina količina te je morala tražiti posuđe da u nj presipa rižu. Pozvan je i župnik, okupilo se i do 100 suseljana i svi su vidjeli čudo i do sita se nahranili te čudesno umnožene riže. A sam je događaj trajao 4 sata. Kad su se svi nahranili, župnik je maknuo lonac riže s peći – i u tom je času prestalo i čudo umnažanja riže.