Sveti Josip iz Calasanze

svećenik, piarista

( 1558. - 1648.)

spomendan 25. kolovoza

Ovaj je Svetac osnivač Družbe pobožnih kršćanskih škola, poznatije pod imenom piarista, a koja se bavi kršćanskim odgojem mladeži. On je za siromašne dječake osnovao g. 1597. prvu pučku školu u Europi u kojoj je školovanje bilo besplatno.

Sveti Josip od Calasanze rodio se u španjolskoj pokrajini Aragoniji, u mjestancu Peralta de la Sal 31. srpnja 1558. Roditelji su mu bili prilično imućni. Josipa su već u školii nazivali »mali svetac«. Otac mu je omogućio nauke na Sveučilištu u Valenciji. Tu se u njega jako zaljubila jedna njegova sestrična i uporno išla za njim. Njemu je to dojadilo pa je napustio Valenciju i pošao na Sveučilište u Alcalu. Nije se kanio ženiti, već posve posvetiti Bogu u svećeničkom staležu.

Za svećenika je zaređen g. 1583. Kao svećenik obavljao je uspješno razne službe, dok mu biskup iz Urgela nije povjerio dužnost generalnog vikara za okrug zvan Trempe. Taj je dio biskupije sačinjavao neprohodne dijelove Pireneja i doline Andorre. Unatoč svim poteškoćama i neugodnostima, Josip je obilazio sve župe svoga okruga, uklanjajući mnoge nerede i zloporabe što su se bili uvukli u crkveni život i stegu. Njegov je biskup bio tako oduševljen tim radom da ga je imenovao generalnim vikarom čitave biskupije.

Izgledalo je da će Josip imati sjajnu budućnost, da će postati visoki crkveni dostojanstvenik, najmanje biskup. No on je u duši osjećao da ga Bog zove na nešto posve drugo. Odazivajući se tome glasu, razdijelio je gotovo sve svoje bogato imanje što je baštinio od oca, zahvalio se na službi generalnog vikara te pošao u Rim. U Vječnom je gradu živio najprije 5 godina u kući svoga kolege sa studija u Alcali, Ascanija Colonnea, koji je u međuvremenu postao kardinal. Već tada je počeo obavljati neobičnu pobožnost. Redovito bi ustajao oko ponoći te do zore obišao 7 glavnih rimskih crkava. Uz to neprestano hodočašće pomagao je siromasima i bolesnicima gdjegod je mogao. Kad je Rim g. 1595. pohodila kuga, Josip se u dvorenju bolesnika natjecao sa sv. Kamilom de Lellisom, s kime se veoma sprijateljio.

Prolazeći često rimskim ulicama, Josip je gledao na stotine djece za koju se nitko nije pravo brinuo ni o njima vodio računa. To ga je u duši silno boljelo i upravo progonilo. Da se nekako oslobodi toga tereta, pristupio je Bratovštini kršćanskoga nauka. Njezini su se članovi nedjeljom i blagdanom bavili poučavanjem djece i odraslih u kršćanskome nauku. Josip je brzo uvidio da taj, inače hvale vrijedan rad, nije još dostatan.

Školovanje je tada bila skupa stvar i stoga dostupno samo bogatima. Josip si je razbijao glavu kako omogućiti školovanje i onima siromašnima, na rubu društva? Svoju je brigu iznio pred vrijednoga župnika crkve Sv. Doroteje don Antonija Brendanija. Taj mu je stavio na raspolaganje dvije prostorije i obećao mu svestranu pomoć. I tako je Josip u studenome 1597. otvorio besplatno prvu pučku školu za siromašnu djecu. U tome pothvatu imao je uza se kao suradnike još dva svećenika.

Već nakon nekoliko tjedana škola je brojila 100 učenika, a broj joj je kasnije toliko porastao da su svetome svećeniku bili potrebni i drugi pomoćnici. Nakon 2 godine rada pošlo mu je za rukom iznajmiti za školu čitavu jednu kuću. Tada je napustio župnu kuću Sv. Doroteje te se s drugim učiteljima preselio u novu zgradu. Tu su svećenici učitelji pod njegovim vodstvom počeli provoditi zajednički život. U daljnje dvije godine broj se učenika popeo na 700 tako da je već g. 1602. školski prostor valjalo proširiti i povećati.

Sveti Josip od Calasanze morat će mnogo trpjeti, a trpio je nepobjedivom strpljivošću i duševnom jakošću tako da su ga nazivali drugim Jobom. Početak je muka počeo kad je u dvorištu nove školske zgrade, postavljajući zvono, nespretno pao i slomio nogu. Lom je bio veoma težak, noga nije nikad pravo zarasla pa je od toga trpio sve do groba. No tjelesne muke nisu bile ono najteže u njegovu životu. Njima se pridružiše druge teže nevolje, progonstva i suprotivštine svake vrste.

No s progonstvima, sumnjičenjima rad se piarista sve više povećavao tako da su g. 1611. imali već 1000 učenika. Među njima je bilo i židovske djece, što za tadašnje doba baš nije bila uobičajena praksa. Svetac je uspio za školu kupiti jednu novu veliku zgradu, a onda su uslijedile i druge nove škole i to ne samo u Rimu, već i po Italiji i drugim zemljama Europe. Družba je piarista odobrena kao red g. 1621., a prvi joj je generalni poglavar bio sv. Josip od Calasanze.

Najteže što je svetac morao podnijeti bilo je od njegova subrata i podložnika Marija Sozzija. Taj častoljubivi svećenik i redovnik želio je postati general piarista i u tom si nečasnom poslu tražio saveznike. Pred crkvenim je vlastima govorio da je Josip star i senilan te nesposoban da vodi družbu. Na njegovu je obranu ustao protektor reda kardinal Cesarini davši zaplijeniti neke spise i dokumente što ih je Sozzi kod sebe imao. Neki su od tih dokumenata pripadali svemoćnoj Kongregaciji svetog oficija kod koje Sozzi, zbog nekih učinjenih usluga, bijaše dobro zapisan. Sveti oficij izdade nalog da uhite Josipa od Calasanze, premda on s tim papirima nije imao nikakve veze. I tako 86godišnjeg starca kao običnog prijestupnika provedoše rimskim ulicama. Bilo je to za njega veliko poniženje, ali on ga je iz ljubavi prema Kristu hrabro podnio.

Kardinal Cesarini opet se energično zauzeo za sveca i bi utvrđena njegova nedužnost. No Sozzi nije mirovao dok sam ipak nije postao general piarista. Red je doveo gotovo na rub propasti, a njegova utemeljitelja nije štedio poniženjima i šikanacijama svake vrste. Taj je pak sve strpljivo podnosio kao kakvo krotko janje. Pri tom je subraći govorio: »Nije pametno ostati samo kod drugotnih uzroka, a iza svega toga ne vidjeti Boga, koji nam to šalje za naše veće dobro.«

Sozzi je umro prije sveca, a isto tako i njegov nasljednik Cherubini, od koga je Josip također mnogo pretrpio. Taj je barem prije smrti okajao svoj nedoličan postupak prema njemu. No da čaša muke bude puna, svecu je ostala još jedna ljuta neprijateljica. Bila je to neka Olimpija, papina rođakinja. Njezin je ispovjednik piarist bio premješten u drugi grad. Ona je za to okrivila sveca i godinama ga smrtnom mržnjom progonila, onakvom kakvu znadu kuhati samo zle žene. Ona se povezala sa svim njegovim protivnicima i neprijateljima i napokon postigla da je papa Inocent X. g. 1646. dokinuo red piarista.

90godišnjak Josip od Calasanze, taj sveti i plemeniti čovjek, koji je išao za dobrom siromašne djece, nalazio se poput Jeremije nad razvalinama svoga životnoga djela. On nije ispjevao tužaljke, već je samo ponovio s Jobom: »Gospodin je dao, Gospodin je uzeo. Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje!«

Sve te nedaće nisu mogle uništiti dušu drugoga Joba jer on je sav bio ukorijenjen u Bogu kao u svojoj stijeni i, držeći se toga čvrstog uporišta, ustrajao je vjeran do konca. Ljudi su grnuli u njegovu bolesničku sobu, držeći ga za sveca, da prime njegov svećenički blagoslov. Svetac je umro u Rimu 25. kolovoza 1648. Prije smrti je prorekao da će njegov red uskrsnuti. To se i dogodilo već za osam godina.

Učeni je papa Benedikt XIV. Josipa od Calasanze g. 1748. proglasio blaženim, a Klement XIII. g. 1767. svetim, dok ga je Pio XII. g. 1948. proglasio »zaštitnikom pred Bogom svih pučkih kršćanskih škola svijeta«. Njegovo je štovanje rašireno u svim kućama i školama piarista. Već u prošlim desetljećima bilo ih je u Italiji 32, u Poljskoj 3, u Madžarskoj 2, u Austriji 5, u Španjolskoj 66, u SADu 9, u Latinskoj Americi 30 te u Japanu 2. Sveca u Španjolskoj časti kao svoga zaštitnika Udruženje katoličkih učitelja.

Katolički ga učitelji štuju na osobit način jer u njemu gledaju ne samo pionira pučkih škola, već i idealnog uzora svih onih koji svoju aktivnost posvećuju trijumfu kršćanskoga odgoja, po kojem se jedino »obnavlja društvo«, kako o tom odgoju zapisa piaristički gojenac, kasnije proslavljeni pisac i mislilac, Nikola Tommaseo. Taj je odgoj sinteza znanja i pobožnosti, a to je preduvjet za skladan razvoj i rast ljudske ličnosti.

Središte je pobožnosti prema sv. Josipu od Calasanze u kući i crkvi Sv. Pantaleona u Rimu, gdje je svetac živio 36 godina i gdje se čuvaju njegove relikvije. To je njegovo svetište, a ono brižno čuva mnoge drage uspomene na sveca, velikoga odgojitelja i prijatelja mladeži.