Sveti Ivan Vladimir

knez Duklje, mučenik

( 970. - 1016.)
spomendan 22 svibanj

 Pretpostavlja da je Vladimir rođen oko 970. godine.Na samom koncu desetog stoljeća Vladimir je vladar Duklje , odnosno Zete (Crvene Hrvatske), koja se tada prostirala od Boke Kotorske do rijeke Bojane.. U kompliciranim vanjskopolitičkim uvjetima Vladimir je bezuspješno pokušao napraviti sporazum sa Bizantom protivu makedonskog  cara Samuila. To je izazvalo bijes Samouilov, pa je 997. poslao vojsku na Duklju. Do sukoba je došlo na rijeci Bojani i dukljanska je vojska bila poražena. Vladimir je zarobljen i odveden u Samouilov dvor na Prespi (Makedonija). Samouilova kćer, lijepa princeza Kosara, obratila se ocu za milost. Ona se zaljubila u dukljanskoga kneza i uz Samouilovu suglasnost su se Vladimir i Kosara ubrzo vjenčali.

Vladimir se vratio u Duklju i bio je Samouilov vazal. No, nakon Samouilove smrti 1014. godine, novi makedonski vladar Vladislav, koji je 1015.  nasilno oteo vlast caru Radomiru, odlučio je ukloniti Vladimira. Pozvao ga je u Prespu a kao garanciju da mu se neće ništa desiti poslao je Vladimiru križ nad kojim se zakleo u svoju miroljubivost. I Vladimir je došao u Prespu. No, car je Vladislav pogazio obećanje i dao je 22. svibnja 1016. pogubiti, sječom glave, dukljanskoga kneza Vladimira.

Ljetopis popa Daukljanina (glava XXXVI.) izvješćuje što se zbilo nakon Vladimirove pogibije..“.Glava mu je odsječena 22. maja .Episkopi pak uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, pak, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese.“

Odmah sz započela hodočašća na njegov grob, a u  proljeće 1018. Tijelo mu  je preneseno  u crkvu Svete Marije Prečiste u Ostrosu ( zapadno od Bojane; to područje je i danas katoličko), nakon čega se čašćenje proširilo i na Duklju.  Uskoro je bio napisan životopis na hrvatskom, koji je u skraćenom obliku prenio barski nadbiskup Gregor, zvan Pop Dukljanin,  u svoj ljetopis ( oko 1150)."...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža..."  Povijesni izvori svjedoče i da je u katoličkoj Dukljanskoj crkvi, za vrijeme Vojisavljevića  Vladimir bio smatran blaženim.

Tijelo  Sv.Vladimira je prenešeno iz katoličke barske biskupije 1215 prenešene iz samostana Sv.Marije Prečiste  u Elbasan Albaniju)..

Albanski je plemić Karlo Topija 1381. godine obnovio crkvu Svetog Ivana Krstitelja  u Elbasanu kamo su pohranjene relikvije Svetog Ivana Vladimira.. Od toga se perioda Sv.Vladimir pominje i kao Sv.Ivan Vladimir; obojici svetaca su odrubljene glave. Sv.Vladimir se na ikonama, ikonostasima i freskama  uvijek prikazuje kako u lijevoj ruci drži odrubljenu glavu a u desnoj križ.. Žitje Svetog Vladimira tiskano je u Veneciji  1690.na crkvenoslavenskom i grčkom jeziku.  Među Hrvatima slavu su mu širili stariji pisci, osobito Josip Bedeković i Fra Andrija Kačić-Miošić u „Razgovorima ugodnim naroda slovenskog“ iz 1756. Dodao „Pismu  od Kralja Vladimira“. Njegov ime nalazimo i u  i u Litanijama svetaca Dalmacije (Zadar 1882.). Relikvije Svetog Vladimira su 1995. Iz crkve u Elbasanu prenešene u sabornu crkvu u Tirani, gdje je sjedište autekefalne Albanske pravoslavne Crkve.