Sveta Lidija iz Tijatire

trgovkinja, prva krštena u Europi

( + koncem 1. stoljeća)
 spomendan 20. svibanj

Lidija je živjela u Filipima, glavnom gradu Makedonije. Međutim, ona je bila iz Tijatire, grada u pokrajini Lidiji, u zapadnoj Maloj Aziji. Zbog toga neki smatraju da je ”Lidija“ nadimak koji je dobila u Filipima. Drugim riječima, ona je bila ”Lidijka“, kao što se ženu kojoj je Isus Krist svjedočio moglo nazvati ’Samarićankom. Lidija je prodavala ’grimiz‘ ili proizvode obojene tom bojom. Natpisi koje su iskopali arheolozi potvrđuju da su i u Tijatiri i u Filipima postojali izrađivači boja. Moguće je da se Lidija preselila zbog posla, ili da nastavi s privatnim poslom ili kao predstavnica neke obrtničke radnje bojača tkanine iz Tijatire. Grimizna se boja mogla dobiti iz različitih izvora. Najskuplji način dobivanja bio je vađenjem iz određenih vrsta morskih mekušaca. Prema Marcijalu, rimskom pjesniku iz prvog stoljeća, ogrtač od najboljeg grimiza iz Tira (još jedan centar u kojem se proizvodila ta boja) mogao je koštati i do 10 000 sestercija, odnosno 2 500 denara, a to je bilo jednako radničkoj plaći za 2 500 dana. Očito je da je takva odjeća bila luksuz i da si ju je mogla priuštiti samo manjina. Dakle, Lidija je možda bila imućna. U svakom slučaju, mogla je ponuditi gostoprimstvo apostolu Pavlu i njegovim pratiocima — Luki, Sili, Timoteju a možda i drugima. 


Pavao je prvi put stupio u Evropu oko 50. n. e. i započeo propovijedati u Filipima. Kad je stigao u neki novi grad, Pavao je imao običaj posjetiti sinagogu kako bi najprije propovijedao Židovima i prozelitima koji su se tamo sakupljali. Međutim, prema nekim izvorima, rimski je zakon zabranjivao Židovima da ispovijedaju svoju vjeru unutar ”svetih granica“ Filipa. Stoga su misionari, nakon što su se tamo zadržali ”neko vrijeme“, na Sabat pronašli mjesto pored rijeke izvan grada ’gdje su držali da se nalazi bogomolja‘. To je očito bila rijeka Gangites. Ondje su misionari zatekli samo žene, a jedna od njih bila je Lidija.

Lidija je ”priznavala pravoga Boga ", no vjerojatno je bila židovski prozelit u potrazi za religioznom istinom. Iako je imala unosan posao, Lidija nije bila materijalist. Umjesto toga, odvajala je vrijeme za duhovne stvari. ”Gospodin joj otvori srce tako da se prikloni Pavlovim riječima“, i Lidija je prihvatila istinu. Zapravo, ”bi krštena ona i dom njezin“.Biblija ne navodi tko su bili drugi članovi Lidijinog kućanstva. Budući da se ne spominje njen suprug, možda je bila neudata ili udovica. Možda se ”dom njezin“ sastojao od rođaka, no taj se izraz mogao odnositi i na robove ili sluge. U svakom slučaju, Lidija je onima koji su živjeli s njom revno prenosila ono što je naučila. Kako li je morala biti radosna kad su i oni povjerovali i prihvatili pravu vjeru.

Prije nego što su upoznali Lidiju, misionari su možda morali biti zadovoljni sa smještajem koji su sami plaćali. No ona je bila sretna što je mogla ponuditi drugi smještaj. Međutim, činjenica da je morala inzistirati ukazuje da su se Pavao i njegovi pratioci tome donekle opirali. Zašto? Pavao je želio ’dobru vijest predati badava, tako da se nikako ne posluži svojim pravom‘ i da ne bude nekome na teret. No Luka je dodao: ”Kad bi krštena ona i dom njezin, zamoli nas ovako: ’Ako ste, dakle, stekli uvjerenje da sam prava vjernica Gospodnja, dođite u moju kuću i tu stanujte!‘ I prisili nas na to“. Lidiji je najvažnije bilo da ostane vjerna Jehovi, a pružanje gostoprimstva očito je bio dokaz njene vjere. Kakvog li izvrsnog primjera! Da li i mi koristimo svoja sredstva kako bismo unapređivali interese dobre vijesti?

Kad su Pavao i Sila bili oslobođeni iz zatvora nakon događaja u vezi s demoniziranom robinjom, vratili su se u Lidijin dom, gdje su zatekli neku braću. Vjernici u novoosnovanoj skupštini u Filipima možda su koristili Lidijin dom kao redovito sastajalište. Logično je zaključiti da je njen dom i dalje bio središte teokratske aktivnosti tog grada. Pokazalo se da je srdačna gostoljubivost koju je Lidija iskazala u početku bila karakteristična za cijelu skupštinu. Usprkos svom siromaštvu, Filipljani su u nekoliko navrata slali Pavlu potrebne stvari i apostol im je bio zahvalan. Lidija se ne spominje u poslanici koju je Pavao poslao Filipljanima otprilike 60-61. n. e. Pisma ne otkrivaju što je s njom bilo nakon događaja koji su ispripovijedani u 16. poglavlju Djela apostolskih.

 

Mjesto gdje je Sveti Pavao krstio Svetu Lidiju sačuvano je u uspomeni.  A potok  ima  ime Lidija.