Blaženi Daniel Aleksij Brottier

svećenik

(1876-1936)

spomendan 28.veljače

Potjecao je iz skromne, ali duboko pobožne kršćanske obitelji. Rodio se 8. rujna 1876. u La Ferté-Saint-Cyr, biskupije Blois, metropolije pariške, u Francuskoj. Već od mladosti je pokazivao duboku pobožnost, a osobito prema Blaženoj Gospi. I nemojmo to smatrati već uhodanim načinom opisivanja života svetaca. Tako je to u stvari bilo, pa kad se o dotičnom piše, ne može se pisati nego samo onako kako je bilo. Krsna milost je u dječaku djelovala i on se pomalo razvijao u sve potpunijeg kršćanina.

Godine 1890. ušao je u sjemenište u želji da postane svećenik. Godinu dana vojničke službe samo je još ojačalo njegovu volju da se sav posveti Božjoj službi. I tako je Danijel 17. prosinca 1898. u Bloisu primio red subđakonata, 27. svibnja 1899. đakonat, te 22. rujna iste godine prezbiterat. I tako je bio na cilju svojih želja.

Prva služba koju je vršio bila je profesorska u crkvenom zavodu Pontlevoy. No, njegov je pravi poziv bio misionarski. Da bi ga što sigurnije i bolje ostvario, 24. rujna 1902. stupio je u novicijat Družbe misionara Duha Svetoga u Orlyju, kod Pariza. Nakon godine novicijata položio je jednostavne redovničke zavjete. Odmah su ga poslali u misije, i to u Senegal. Zbog teške glavobolje, koja ga nije puštala na miru, morao je godine 1906. teška srca ostaviti Afriku. Vratio se u domovinu i, čim se oporavio, nije mogao odoljeti želji koja ga je vukla natrag u Senegal. U siječnju sljedeće godine ponovno je bio na svom starom misionarskom poslu. No, zlo je glavobolje opet došlo i prekinulo njegov rad. Morao se definitivno vratiti u domovinu, ali i tu je radio za misije, pa je tako osnovao djelo Souvenir Africain za podizanje katedrale u Dakaru. Bila je to velika sabirna akcija.

Za vrijeme I. svjetskog rata o. Danijel se odmah dobrovoljno javio za vojnog kapelana. Vodila ga je pri tom želja da pomogne dušama, osobito ranjenika i umirućih. Kroz pune 4 godine žrtvovao se za vojnike po ratištima Lorene, Somme, Verduna, Flandrije, često puta i sam izložen opasnostima po život. Žrtvovao se, doista, sasvim, bez ikakve računice.

Poslije rata imenovan je upraviteljem socijalne ustanove za pomoć siromašnim šegrtima u Auteilu. Ta je ustanova kroz 12 godina njegove uprave silno uznapredovala. O. Brottier je umro 28. veljače 1936. istrošen radom. Stekao je glas velikog apostola kršćanske ljubavi, koga je vodila u svemu silna revnost, povezana s najdubljom poniznošću. Već 8. veljače 1961. izdan je dekret o uvođenju postupka za njegovo proglašenje blaženim.  Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. – 25. studenog 1984.

O. Brottier je bio čovjek neograničena pouzdanja u Božju svemoć pa je činio upravo nevjerojatne stvari. Evo i o tome nešto posve kratko! Kod njegova sprovoda rekao je pariški nadbiskup kardinal Verdier da je čitav njegov život bio jedno jedino čudo. Ono se temeljilo na pouzdanju u Boga i njegove svece. O. Brottier je imao neograničeno pouzdanje u Blaženu Djevicu Mariju i svetu Malu Tereziju. I nije potrebno nabrajati vidljive dokaze da je Bog bio, uistinu, i s njime i s njegovim djelom. Najznačajniji je dokaz možda ovaj! Brottier je imao smionu nakanu podignuti kapelu u čast svete Male Terezije koja bi stajala milijune franaka. Nije imao ništa, ali Providnost mu je dala razumjeti da joj je njegov naum mio. I sada je došla vjera koja premješta bregove. Unatoč opomenama svojih prijatelja, koji su mislili da ovaj put njegova "nerazboritost" stvarno prelazi granice, o. Brottier dao se na posao. I što se dogodilo? - Njegov pomoćnik i ekonom zavoda pripovijeda da je gotovo dvije godine, sve dok se nije dovršilo to veliko djelo, o. Brottier dnevno nalazio po tisuću franaka bilo u pošti koju je dobivao, bilo u škrabici u kapeli, bilo posredovanjem neke nepoznate osobe. Koji put je prošao čitav dan, a hiljadarka je stigla kad se o. Brottier već spremao u krevet na počinak.

Gledano izdaleka to i mnogo drugo u njegovu životu izgleda nam gotovo legendarno. I lako bi bilo izmišljati hipoteze za tumačenje tih legendi koje to zapravo nisu. Ljudska duhovitost u demitiziranju zna biti veoma dosjetljiva. No, promatrati nešto izdaleka znači izgubiti se u apstrakcijama i ogriješiti se o stvarnost. Za onoga koji ide u konkretno i ispituje stvari, velik broj svjedočanstava i neprestano ponavljanje činjenica donosi neki račun, neko opravdanje. Za onoga koji je voljan približiti se svecima, sve će to biti nešto neodoljivo, čemu se neće moći oduprijeti. Svaki je svetački život iskonski, pravo ponovno oživljavanje vjere iz Evanđelja, ponavljanje obećanja, koja je Krist navezao na tu vjeru. Stoga su čudesa kao zlatan lanac koji se od Krista spušta prema nama i koji nas natrag k njemu uzdiže. Čudesa su u životu svetih ljudi siguran znak da postoji Bog, da On nije samo neka neodređena i bezlična, neosobna stvarnost, već Otac, "koji zna u tajnosti što nam treba" (Mt 6,8).