Blaženi Hipolit Galantini

pučki misionar, laik

(1565.-1619.)
spomendan 20. ožujka

 


pučki misionar laikSvetost je u Crkvi karizma, izvanredna milost, a svaki svetac ima svoju karizmu. Blaženi Hipolit Galantini, osnivač Kongregacije kršćanskog nauka, imao je karizmu kojom je promicao poučavanje u vjeri. O važnosti i vrijednosti toga, suvišno je trošiti riječi, jer je očevidno, a blaženik zaslužuje, svakako, da ga upoznamo.

On se rodio 12. listopada 1565. u Firenzi od oca Filipa i majke Marije Ginevra Zufoli. Bog ga je Svojom milošću zahvatio već od malena. Još kao dijete Hipolit je vrlo rado zalazio u crkvu da se ondje sabere, da moli i sluša propovijedi. Iz njih je vrlo mnogo pamtio, pa bi sakupljao svoje male prijatelje te im propovijedao. I tako je već od malena počela njegova sklonost prema poučavanju u vjeri.

Kad je poodrastao, pomagao je ocu u tkalačkom zanatu. Mislio je i na redovnički stalež, no namisao nije ostvario. Ali je zato već kao dvanaestogodišnjak počeo skupljati svoje vršnjake i poučavati ih u istinama i tajnama naše vjere. U tom je apostolatu pokazao toliku uspješnost i vještinu, da ga je sam firentinski nadbiskup Aleksandar Medici, kasniji papa Leon XI., postavio za učitelja kršćanskog nauka u crkvi Svete Lucije u Pratu.

U želji da postigne što veće savršenstvo, Hipolit se opet bavio mišlju da stupi u redovnike, i to u kapucine. No, kako baš nije bio najboljeg zdravlja, kapucini ga nisu primili. Hipolit se pomirio sa svojom sudbinom, s nesmanjenim žarom nastavio katehizirati, a i svome ocu u poslu pomagati. Tako je bio kao neki mali sv. Pavao. Tkalačkim zanatom zarađivao je kruh da nikome ne bude na teret, a u slobodno je vrijeme poučavao u vjeri.

Neki pobožni imućniji građani, vidjevši njegov plodonosni apostolat, sagradili su mu oratorij tako da ima svoju prostoriju u kojoj će nesmetano djelovati. Oko toga oratorija nastala je između godine 1602. i 1604. njegova Kongregacija sv. Franje za kršćanski nauk. Glas se o njoj raširio nadaleko pa su se slične ustanove počele otvarati i u drugim gradovima. Sam blaženik je u tu svrhu putovao u Luccu, Volterru, Pistoiu i Modenu.

Dr. Niccolo Del Re, jedan od direktora u Vatikanskoj biblioteci, proučavajući apostolski rad Hipolita Galantinija, zapisao je: "Bio je pravi sin puka. Stoga se posve dao na apostolat vjerske pouke na dobrobit skromnijih slojeva svoga grada i stoga nije pretjerano ustvrditi da je na praktičnom polju apostolata bio jedan od najkreposnijih i najherojskijih boraca, što ih je laikat dao za vrijeme katoličke obnove. Njegovoj su Kongregaciji, dok je još bio živ, pripadale i ličnosti visokog ranga u društvu, te se nisu stidjele surađivati sa siromašnim radnikom u katehiziranju puka."

Hipolit Galantini i danas može poslužiti kao uzor laičkog i katehetskog apostolata. No, on je uzor i kako se trpi. Kroz 14 dugih godina mučile su ga bolesti i zadavale mu mnogo boli, ali on je sve podnio strpljivo i u duhu žrtve. Znao je da apostolat zaliven patnjama donosi više roda. Umro je 20. ožujka 1619. u Firenzi na veliku žalost pa čak i zaprepaštenje Božjega naroda. Grob mu je odmah postao cilj i sastajalište brojnih molitelja koji su mu se utjecali kao svecu.

Pismena je ostavština bl. Hipolita prilično skromna. Sadrži ustanove i pravila njegove Kongregacije što ih je on sam kazivao u pero, zatim nekoliko duhovnih spisa iz kojih, kraj svega nedostatka u stilu i načinu izražavanja, zrači duboka pobožnost Božjega čovjeka i revnost velikog apostola. Njega je papa Benedikt XIV. proglasio godine 1756. časnim Božjim slugom, a Leon XII. 19. lipnja 1825. blaženim.