Sveti Antonin
biskup
(1389-1459)
spomendan 2. svibnja
Jedan od velikih svetačkih svjetionika XV. stoljeća bijaše sin Firenze, kasnije dominikanac i nadbiskup svoga rodnoga grada, Antonino Pierozzi. On se rodio u Firenzi koncem ožujka 1389. Bio je sin gradskoga bilježnika. Po naravi je bio vrlo darovit dječak koji je već u 15. godini života stekao izvanrednu naobrazbu, osobito na području prava. Napamet je naučio slavni pravni Grazianov dekret. Da je ostao u svijetu, mogao je postići izvanredno visoku karijeru. No on si uze kao životno geslo: "Postoji samo jedan jedini pravi način vladanja, a taj je služiti Bogu." I vjeran njemu svoj život upravi drugim smjerom.
Kad mu je bilo 16 godina, stupi u Cortoni u dominikanski red. Svršivši s uspjehom godine formacije i nauka, g. 1418. bi zaređen za svećenika te započe djelovati takvim žarom da postade veliko svjetlo svoga vremena. Samo pet godina kasnije postade prior reformnog dominikanskog samostana u Fiesole kod Firenze, u kojem se nastojalo živjeti prema prvotnom pravilu reda, a to je pod novim izglednim poglavarom i ostvarivano.
Kad je u Firenzi stari i donekle propali samostan Svetog Marka dan na raspolaganje sinovima sv. Dominika, Antonin će u njemu postati prior. Taj će samostan u drugoj polovici XV. stoljeća izići veoma na glas po Jeronimu Savonaroli. Antonin je kroz 30 godina vršio službu poglavara po raznim dominikanskim samostanima u Toscani te postao duša obnove svoga reda. Izišavši na dobar glas izvan granica svoje provincije, bio je g. 1446. imenovan vizitatorom samostana u Napuljskom kraljevstvu. Dok se nalazio na putovanju, zatekla ga je vijest o imenovanju za nadbiskupa Firenze po papi Eugenu IV. Netko bi se takvim imenovanjem razveselio, a on je sve učinio da ga od sebe otkloni. Papa, poznavajući njegovu poniznost, zaprijeti mu izopćenjem ako ne prihvati imenovanje.
Možemo postaviti pitanje zašto je Papa bio tako uporan u tome imenovanju? - Odgovor nalazimo u činjenici što ga je kao vrsna redovnika i teologa upoznao na unionističkom općem saboru u Firenzi (1439-1442). I kasnije se u raznim pothvatima služio veoma korisno Antoninovim savjetima pa je smatrao da je upravo on čovjek koji je potreban ispražnjenoj nadbiskupskoj stolici u Firenzi. Papa Eugen IV., brzo nakon Antoninova imenovanja za nadbiskupa, preminu, okrijepljen svetim sakramentima, ali i prisutnošću i molitvom svoga svetog prijatelja Antonina.
Novi se nadbiskup u Firenzi svojski i odgovorno latio svog posla u želji da svoju nadbiskupiju dovede do svestrane duhovne obnove te da u njoj procvate istinski kršćanski život. U tome radu najviše je vrijedio njegov osobni primjer. Njega časti nisu uzoholile. On je i dalje ostao ponizan i jednostavan čovjek, pravi redovnik, kao što je i prije bio. Čak je i dalje nosio redovničko odijelo, a njegova je soba bila skromno urešena pa je naličila više na siromašnu samostansku ćeliju, nego na obitavalište visokoga prelata jednoga od tada najbogatijih i najraskošnijih talijanskih gradova, u kojem je cvala renesansa. Sjaj ovoga svijeta ne ošamuti sveca, jer bijaše prosvijetljen jednim drugim, višim svjetlom. Nadbiskup nije želio da priprosti toskanski seljaci vide svoga natpastira okružena raskošjem i blistavošću. On je želio u duhu Isusova Evanđelja biti i ostati siromašan, posve slobodan od svega onoga što bi ga moglo sputati i zarobiti.
Antonin je bio pravi pastir duša, stoga je svake nedjelje propovijedao, svake godine pješice obišao cijelu svoju nadbiskupiju, bio uvijek spreman sa svakim porazgovoriti i tako su njegovi poslovi silno rasli te od njega iziskivali velik napor. A ipak u tome neprestanom poslu i naprezanju nije nikad izgubio ni nutarnju sabranost ni vedrinu duha. Kad su ga jednom upitali kako je to u takvom načinu života moguće, odgovorio je: "Nikakva stvar svijeta ne može nam oduzeti nutarnji mir, samo ako u srcu uvijek imamo jedno slobodno mjesto, u koje se sami možemo navraćati, a da isto vrijeme u nj ne prodre buka svijeta."
Sveti Antonin je pokazao svoju veličinu i u izvanredno teškim životnim prigodama i prirodnim katastrofama. Ta na muci se uvijek i poznaju pravi junaci. Kad je u njegovoj nadbiskupiji buknula kuga, česti strašan i nemio gost onih vremena, sveti je pastir razvio izvanrednu karitativnu i socijalnu djelatnost. Hitao je u pomoć potrebnima, bolešću pogođenima, gdjegod je samo znao i mogao, a i organizirao pomoć ondje kamo sam osobno nije mogao doprijeti. U tome su mu poslu veoma mnogo pomagala redovnička subraća dominikanci, od kojih, uslijed dvorbe kugom pogođenih bolesnika, neki i sami navukoše na se tu tešku zaraznu bolest i od nje kao mučenici bratske ljubavi pogiboše. Dominikanski samostani u Firenzi i Fiesolu gotovo posve opustješe. Kad se, pak, stišala kuga, nastadoše nove nevolje: glad i potresi. Opet prilika za iskazivanje pomoći. Mnogi bogati građani Firenze, videći kako se njihov vrijedni nadbiskup nesebično žrtvuje, smekšaše svoja srca, posegoše duboko u džepove i počeše mu pomagati šakom i kapom. To je svecu omogućilo da svoju već poslovičnu dobrotvornost još više proširi. I zbilja, k njemu je s puno pouzdanja sve što je bilo u nevolji neprestano dolazilo, a on je svakoga primio i svakome pomagao.
Videći da se i njemu bliži kraj zemnoga života, načinio je na vrijeme oporuku u korist siromaha. No, time se baš nisu pomogli. On je već sve razdijelio, tako da je od njegova imetka ostalo samo cigla 4 dukata. Svetac je u korist potrebnih osnovao i Bratovštinu svetog Martina, koja je i nakon njegove smrti nastavila dobrotvornu djelatnost te u Firenzi mnogima pomogla. Svetac je umro 2. svibnja 1459. u Montughi, predgrađu Firenze. Svetim ga je proglasio 31. svibnja 1523. papa Hadrijan VI.
Spomenimo i to da je svu tu veliku aktivnost Antonin razvijao makar je već od rane mladosti bio veoma krhka zdravlja. Kraj svega pastoralnog rada dospio je i još mnogo toga napisati, tako da je iza sebe ostavio bogatu književnu baštinu. Naročito se istaknuo pisanjem rasprava iz moralne teologije. Glavno mu je djelo Moralna suma. Ono je velika sustavna enciklopedija misli i prakse kršćanskoga života u XV. stoljeću. Koliko je bilo u upotrebi, dokazuju brojna izdanja. I tako je sv. Antonin na području moralne teologije, sve do pojave sv. Alfonza Liguorija bio jedan od najvećih autoriteta. Njegovo djelo pod mnogim je vidovima: asketskim, pastoralnim i pedagoškim još i danas uistinu zanimljivo. Neki čak smatraju da bi zbog njega zaslužio naslov naučitelja Crkve.
Uz djela iz moralne teologije pisao je i asketske spise, osobito namijenjene duhovnome vodstvu. Tako na primjer: Pravilo kršćanskoga života, Djelo kako da se dobro živi, Pisma. Iz te bogate zbirke 20 je pisama posvećeno duhovnom vodstvu. Ta su mu djela zaslužila častan naslov: "Antonin od dobrih savjeta".
U pismenu baštinu sv. Antonina valja ubrojiti njegov Quaresimale - korizmene propovijedi i brojne druge bilo izrađene bilo samo skicirane propovijedi. Među njima su naročito zapažene 44 propovijedi o Majci Božjoj.
Ako čovjek čita djela svetog Antonina, gotovo će na svakoj strani osjetiti pastoralca, pastira duša, koji u punom jeku humanizma i renesanse želi dati odgovor na probleme koji se s ta dva pokreta pojavljivahu. I zbog toga se ne možemo oteti uvjerenju da je sveti Antonin bio čovjek Božje providnosti, jer je razvio silnu djelatnost baš u onome gradu koji bijaše središte humanizma i renesanse. U doba kad je čar klasične starine toliko očarao duše da su primale ne samo njezine lijepe izražajne oblike, već i njezin često puta posve poganski sadržaj, Antonin je bio svjetionik koji je neprestano pokazivao put u jedinu luku istine. To je ona istina za koju se rodio i došao na svijet da svjedoči sam Sin Božji, Isus Krist. I ponizni njegov sluga Antonin Pierozzi bio je sav u službi Isusove istine, sluga vječne Istine.