Sveti Andrija Bobola

svećenik, redovnik i mučenik

(1591-1657)

spomendan 16. svibnja

Propovijedajući Evanđelje, zapečatio je propovijedanje mučeničkom krvlju poljski isusovac Sveti Andrija Bobola. Da bismo ga što bolje upoznali, promotrimo najprije povijesne prilike u kojima je živio, djelovao i poginuo.

U XVII. stoljeću katolička je Poljska dala Družbi Isusovoj velikih imena, koja su se proslavila bilo perom, bilo vrlinama redovničkoga života. Među njih valja ubrojiti slavnog propovjednika Petra Skargu († 1612), pjesnika Matiju Sarbiewskoga († 1640) te nadaleko poznate duhovne pisce: Nikolu Lanciciusa († 1653) i Gašpara Druzbickoga († 1662). Ipak je najveće isusovačko ime toga razdoblja sv. Andrije Bobole, poniznog i revnog pučkog misionara poljskih sela i župa te velikog mučenika vjere. Da njegovo ime nije palo u zaborav, možemo zahvaliti neobičnim događajima koji su se zbili poslije njegove smrti. Očito da ga je Providnost htjela proslaviti.

Za vrijeme krvave pobune Kozaka od g. 1648-1654., baš kad je u zapadnoj Europi završilo klanje, palež i ubijanje za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata, kozačka se pobuna pretvorila u rat između Poljske i Moskve. I kao što su na Zapadu u Tridesetogodišnjem ratu mnogi platili krvlju vjernost i odanost rimokatoličkoj vjeri, tako je i u istočnim pokrajinama Poljske na tisuće vjernika i na desetke svećenika zapečatilo krvlju i životom svoju privrženost istoj vjeri. Netom je svršila ta nevolja, navalile su na Poljsku i druge. Već god. 1655. Šveđani upadaju u Poljsku, a taj je vojni pohod s pravom nazvan "potopom", kako ga je i opisao slavni poljski pisac Sienkiewicz. Vođene su god. 1657. slavne ali i krvave bitke između Poljaka i Šveđana kod Čenstohove i Varšave. Poljaci su u tom ratu izgubili vojvodinu Prusku, a kraljevska je vlast kralja Jana Kazimira (1648-1668) tako oslabila, da on umire kao opat-komendator u St. Germain de Prés u Parizu.

Pod okriljem tih, za Poljsku nepovoljnih, događaja odjeli Kozaka, koji su izgubili svoju slobodnu državu i došli pod vlast Moskve, organizirali su prepade u pogranične predjele. Politički je rat završen, ali su se Kozaci postavili sada za branitelje ruskoga pravoslavlja protiv onih kršćana istočnoga obreda koji su se sjedinili s Rimom glasovitom Brest-Litovskom unijom godine 1596.

U to vrijeme Andrija Bobola bijaše apostol poniznih i malih ljudi. Kroz 20 godina on misionari najzapuštenije krajeve utvrđujući vjernike u vjernosti katoličkoj vjeri i Rimu. Od g. 1636. pa do svoje smrti g. 1657. prokrstario je na stotine kilometara po pijesku i močvarama prostrane doline Pripeta. Dopro je i do Janova,kraj Lubina (POljska) gdje je 16. svibnja 1657 podnio mučeničku smrt najokrutnije vrste.

Na njemu baš ništa nije izgledalo da je predodređen za mučenika. Bio je, sigurno, pobožan svećenik i redovnik, propovjednik u gradu Vilni i upravitelj Marijine kongregacije od g. 1622-1634. No sav taj njegov posao nije bio naročito zapažen. Bila je to uobičajena gradska pastva tadašnjega vremena, o kojoj povijest nema što naročito zabilježiti. Ipak, iza njegovih mirnih poslova skrivao se vatren značaj koji je bio uvijek spreman da se stavi u nesebičnu službu braće. Kao poglavar u Bobruisku provodio je dane i noći do uzglavlja oboljelih od kužne pošasti, koja se oborila na taj grad kao posljedica bijede drugog rata s Moskvom od godine 1632-1634.

Vjerodostojna i ispitana svjedočanstva slažu se u tome da je bio veoma ugodan subrat, čak i veseljak, kad bi se pružila prilika, ali ipak i uvijek spreman izložiti se gdjegod zatreba. Osjetljiv na ćudorednu bijedu zapuštenog pučanstva u pokrajini Pripet, posvetio im je najljepše godine svoje zrele dobi. Brzo su ga počeli nazivati "zavodnikom" i "lovcem duša". Bili su to oni koji su se neprijateljski odnosili prema njegovu apostolskom radu. A zato se i morao sukobljavati s bandama djece, koju su huškali protiv njega, i koja ga je znala progoniti čak i kamenicama. A upravo to ga je učvršćivalo u želji da pruža svjedočanstvo strpljivosti, izdržljivosti i dobrote te da ondje gdje je vladala mržnja i razdor zasađuje religiju milosrđa, ljubavi i sloge.

Svetac je u Janovu podnio okrutnu smrt, strahovito mučen od Kozaka. U povijesti mučenika njegovo mučeništvo ide među najokrutnija. No baš zato odmah poslije smrti mučenik postaje znak nade i jedinstva između kršćana dvaju svjetova - zapadnoga i istočnoga. Stanovnici Janova pobožno su ga sahranili, da ga kasnije predadu isusovcima u Pinsk.

Slučajno mu je god. 1808. pronađeno tijelo i to govore da se tu radilo o čudu. Tada je bilo preneseno u Polock, gdje je neko vrijeme boravio general "isusovaca Bijele Rusije". Tu se častilo u staklenom lijesu sve do g. 1922. Tada ga je zarobila vojska Crvene armije i odnijela u Moskvu. Odatle ga je za vrijeme gladi u Rusiji uspjela dobiti Sveta Stolica i g. 1924. preko Odese prenijeti u Rim. Godine 1938. papa Pio XI. proglasio je Andriju Bobolu svetim. Tijelo su mu tada vratili u rodnu Poljsku. Tom zgodom tijelo je prošlo Slovenijom i bilo izloženo na čašćenje u isusovačkoj crkvi Sv. Josipa u Ljubljani.

Za vrijeme strahota II. svjetskog rata mučenikovo tijelo postade vjernicima i građanima poljske prijestolnice simbolom jakosti i nade. U vrijeme strašnog varšavskog ustanka, uz pucnjavu artiljerije, prenosili su ga iz jedne gradske četvrti u drugu.

Sv. Andrija Bobola zaštitnik je Slavenske asistencije Družbe Isusove, koja je nakon II. svjetskog rata bila najteže iskušana. Njegova rodna Poljska ima ipak dvije cvatuće provincije koje, Bogu hvala, ne boluju od krize zvanja.

Zaštitnikom Slavenske asistencije proglašen je sv. Andrija Bobola još prije svoje kanonizacije, neposredno nakon ustanovljenja asistencije. Tadašnji general o. Vladimir Ledochowski ovako je motivirao taj izbor: "Blaženi je Andrija Bobola svojom vlastitom krvlju posvetio teritorij koji pripada ovoj asistenciji te njezinim članovima pokazao put kojim treba da pođu u širenju i učvršćivanju Kristova kraljevstva u njihovim krajevima."

U buli kanonizacije Pio XI. naziva sv. Andriju "nepobjedivim mučenikom, koji oslabljene i mlitave ljude naših vremena sili na hrabrost i podnašanje svih mogućih napora, kadgod se radi o probicima Boga i Crkve".

Čudesno ozdravljenje oca Hilarija Odachowskog, DI, po zagovoru sv. Andrije Bobole

Po odlasku isusovaca iz Bijele Rusije u prošlom stoljeću i njihovu raspršenju po cijelom svijetu, otac Odachowski je došao na Sardiniju. Ondje se razbolio i ležao bez nade u ozdravljenje. Liječnici su bolesniku proricali smrt u roku od nekoliko sati. Poglavar tamošnje redovničke kuće dao je načiniti lijes i unijeti ga u sobu bolesnika koji bijaše na umoru. Bilo je to uveče a otac Odachowski je znao što se oko njega zbiva, samo nije mogao od sebe dati nikakva znaka života. Uto mu se ukaza kao na javi u velikoj svjetlosti sv. Ignacije i bl. Andrija Bobola.

- Oče, dopuštaš li - reče bl. Andrija sv. Ignaciju - da izmolim za ovoga našega mladog brata nekoliko godina zdravlja? Može još nešto raditi za slavu Božju.

U prvi mah sv. Ignacije, nešto ljut, nije htio pristati na molbu bl. Andrije, no kad taj nije prestajao zagovarati, odazove mu se ovim riječima:

- Koliko godina želiš izmoliti?

- Deset - reče blaženi Bobola.<

- Što je to deset, moli više!

I gle, otac Odachowski opazi rimsku brojku XXX, a iza nje dugi niz jedinica. Zatim je sv. Ignacije nešto duljim govorom ocu Odachowskom dao opomenu u kojim mu se krepostima valja prije svega vježbati, a što mu još nedostaje za redovničku savršenost. Nato je nestalo viđenja, a otac Odachowski usnu. Ujutro se osjećao potpuno zdravim, samo je bio nešto slab. Zato je zamolio više nego obično hrane, a kad se nasitio, ustao je i stao šetati po sobi. Liječnici su došli u kolegij da doznaju u koliko je sati umro bolesnik. Kako se istom začudiše kad ga vidješe sasvim zdrava i vesela!

Od vremena svoje bolesti otac se Odachowski nešto uozbiljio; a kada je kasnije na molbe i zapitkivanja ocu Adelasiju ispričao cijelo svoje viđenje, dodao je da se sv. Ignacije u upozorenjima, što mu ih je dao, nije ni u čemu prevario. Što se pak tiče jedinica, koje su dolazile iza triju desetki (XXX), nikada nije htio kazati koliko ih je bilo, dok godina smrti nije pokazala da ih je moralo biti devet.

Nekoliko mjeseci nakon bolesti oca Odachowskog poglavari ga sa Sardinije poslaše u Hrasno (u poljskom izvorniku "Razno"), a zatim na Stravču. Prva se župa nalazi u Hercegovini, druga u Dalmaciji. Njima su kroz dulje vremena upravljali oci Dubrovačkoga kolegija. Kao upravitelj župe, otac Odachowski je gorljivo djelovao među narodom, većim dijelom muslimanskim. Najedanput je od napora bacao krv; on se s time šalio i odlazio u vrt, da vlastoručno obrađuje zemlju - znao je, naime, da se još nisu ispunile desetke godina od vremena bolesti.

Poslije nekoliko godina apostolskoga rada u Hercegovini i na Stravči pozvaše ga u Dubrovački kolegij, gdje je umro u 74. godini života.

Kao i svi bjeloruski oci, tako se i o. Odachowski odlikovao velikom bratskom ljubavlju, pa su ga zato u redu svi voljeli. Ona je ne jedanput dolazila do heroizma.

Evo vjerodostojnog primjera što sam ga upravo čuo od starčića oca Adelasija:

Oci Dubrovačkoga kolegija imali su za redovničku mladež vilu, što se nalazila na obližnjem otoku Mljetu, u starom benediktinskom samostanu. Jednom su isusovački skolastici, koji su ondje bili na praznicima, zamolili oca Odachowskoga, tadašnjeg kućnog ekonoma, da s njima isplovi u ribolov. Kad su se nalazili na pučini, zaskoči ih oluja. Najednom je povratak postao nemoguć i već su bacili sidro, a kad se jedno slomilo, spustiše drugo. Lađa držana sidrom opirala se silnim morskim valovima. Kad se nakon nekoliko sati oluja stišala, skolastici htjedoše dići sidro. Ali ono se tako čvrsto zakotvilo u morsko dno da im to nije pošlo za rukom. Nisu mogli ni raskinuti lanca, kojim je sidro bilo vezano za lađu. Položaj je postao kritičan. Prijetila je smrt od gladi, budući da tim vodama nisu plovili brodovi. U taj se čas o. Odachowski sjeti da se još nije ispunilo 30 godina od njegove bolesti i da viđenje, što ga je nekoć imao, mora nešto značiti. Skoči u more, otkvači sidro i, kako je umio dobro plivati, sretno se vrati u lađu.

Taj tekst o čudesnom ozdravljenju oca Odachowskog napisao je o. Martin Czerminski, a s poljskoga preveo o. Predrag Belić.

Otac Martin Czerminski poznat je poljski katolički publicist. Bio je dugo godina urednik Katoličkih misija, koje su, uzorno uređivane, izlazile u Krakovu. Početkom ovoga stoljeća za poljske koloniste po Bosni držao je misije, duhovne vježbe i obnove. Prije toga, krajem prošloga stoljeća, bio je dva puta u Dalmaciji i Crnoj Gori, o čemu je također napisao krasnu i bogato ilustriranu knjigu. Opisujući Dubrovnik i njegove znamenitosti, kod crkve Svetog Ignacija susreće se s milom i časnom uspomenom na Poljaka oca Hilarija Odachowskoga. O pokojniku su mu pričali neke anegdote subraća iz Dubrovačkoga kolegija, oci Adelasio i Sacchi. Razumije se da su mu se potkrale i neke pogrješke, kao ona o muslimanima, jer ih na župama u Hrasnu i na Stravči nema.

Izvorni naslovi i podaci knjiga oca Czerminskoga o našim krajevima:

Czerminski Marcin ks. SJ, W Dalmacyi i Czarnogorze. Krakow 1896. Misje Katol. 8o s. VI, 325, ilustr. 75, plan, 2 mapki. Druk. Czasu. Nakl. 600 egz.

Czerminski Marcin ks. SJ, Kolonie polskie w Bosni. Wspomnienia z misyi w roku 1902. Krakow 1903. 8o s 82, nlb. 1, ilustr. Druk. Czasu. Odb. z Misji Katol.