Sveti Ivan Avila

svećenik, misionar

(1499-1569)

spomendan 10. svibnja

Papa Pavao VI. ući će u crkvenu povijest kao papa brojnih kanonizacija i beatifikacija. Jedan je od njega kanonizirani svetac i sveti Ivan Avila, uzor svećenik, slavan propovjednik, apostol španjolske pokrajine Andaluzije, jedan od najznačajnijih likova katoličke obnove u XVI. stoljeću. Toga je duhovnog velikana blaženim proglasio 15. travnja 1894. papa Leon XIII., a svetim 31. svibnja 1970. Pavao VI. Po običaju, Papa je tom zgodom izrekao i značajnu homiliju, ocrtavši lik novog sveca te pokazavši njegovu suvremenost i za naše dane.

Sveti Ivan Avila bio je složena ličnost, koja je u sebi ujedinjivala nježnost i strogost, lirski i muževni način izražavanja, kontemplaciju i akciju. I dok je kao propovjednik toplo govorio o pouzdanom predanju Bogu, te o velikom dobročinstvu Kristova misterija, u isto je vrijeme bodrio na oštru asketsku borbu. Za njega je "ljubav način ili vrsta rata, a u njoj labavima nema mjesta". Sveti Ivan je bio veliki učitelj mislene molitve, ne zanemarujući ni usmenu, kao ni česte ispite savjesti. Bio je izvanredno pobožan prema Euharistiji i veliki promicatelj česte pričesti. Uz Euharistiju gajio je pobožnost prema Kristovoj muci, Duhu Svetom i Bogorodici. U duhovnoj teologiji više je asketik nego mistik i stoga naglašava razmišljanje o ljudskoj bijedi i o posljednjim stvarima.

Da je bio izvanredna ličnost, dokazuje i velik broj njegovih učenika i prijatelja. To su: sv. Ignacije Lojolski, koji se s njim dopisivao, sv. Ivan od Boga, sv. Franjo Borgija, sv. Terezija Avilska, sv. Ivan de Ribera, časni Ljudevit iz Granade. Sve već dosada kratko, sažeto i gotovo letimično navedeno dokazuje da je vrijedno upoznati svetački lik Ivana Avilskoga, tim više što je kod nas gotovo nepoznat.

Ivan se rodio na blagdan Bogojavljenja 1499. ili 1500. godine u Almodóvar-del-Campo, u južnoj Španjolskoj. Otac mu je bio židovski obraćenik na kršćanstvo, veoma imućan čovjek, a majka pripadala nižem španjolskom plemstvu, na što je bila veoma ponosna. Okolnost da je Ivan po ocu bio židovskoga podrijetla te pripadao tzv. kršćanima novijeg datuma, bit će u tadašnjim prilikama trajna zapreka na njegovu životnom putu. Kakvo je tada shvaćanje o tome vladalo, najočitije pokazuje da je svečev učenik i životopisac, slavni Luj iz Granade, njegovo židovsko podrijetlo naprosto prešutio, kao da je ono neka sramota.

Imućni je otac poslao svoga darovitoga sina na Sveučilište u Salamanku, na studij prava. Ivan je tamo studirao četiri godine, a onda napustio Sveučilište. Jedni misle da je zbog svoga židovskoga podrijetla na to bio prisiljen, dok drugi to niječu.

Tamo od XI.stoljeća po Španjolskoj se silno počela širiti "corrida de toros" - borba s bikovima te privlačiti mase gledatelja, onako nekako kao danas nogomet. Bila je to prilično okrutna i krvava borba, koja baš ne pobuđuje plemenite osjećaje. Jednog je dana Ivan Avila prisustvovao takvoj koridi; to ga je tako potreslo da je odlučio ostaviti svijet i postati redovnik. Taj je naum i ostvario te je jedno posve kratko vrijeme pripadao nekom redu, ali ne znamo kojemu. U želji za životom molitve i razmatranja proveo je i tri godine u roditeljskoj kući, na veliku radost roditelja, jer su ga na taj način mogli zadržati dulje uza se kod kuće.

Od g. 1520-1526. nalazimo Ivana Avilu na Sveučilištu Alcala, gdje studira filozofiju i teologiju. Tada je to sveučilište bilo veoma pod utjecajem nauka glasovitoga humanista Erazma Roterdamskoga. Na Filozofskom fakultetu Avila je bio slušač slavnoga dominikanca Dominika de Sote, koji ga je ubrajao među svoje najdraže učenike. Svršivši nauke i postavši svećenik, Ivan je otišao u Sevillu, da se ondje ukrca na brod, te pođe kao misionar u novi svijet. To bi se vjerojatno i ostvarilo, da nije susreo časnoga Božjega slugu Hernanda de Contrerasa koji ga, zadivljen njegovom krepošću, preporuči seviljskom nadbiskupu don Alonsu Manriqueu. I tako Ivan započe veoma plodan svećenički apostolat u Sevilli, Eciji i drugim mjestima seviljske nadbiskupije. Djecu je poučavao u katekizmu, odrasle u praksi mislene molitve, davao je pouke iz Svetoga pisma, te sate i sate provodio u ispovjedaonici posvećujući se dušama koje su tražile njegovo vodstvo. Ivanove vatrene propovijedi, pune Božjega duha, skupljale su ljude i po crkvama i po trgovima gdje bi propovijedao.

Sveca je god. 1531. zadesila velika neugodnost. Netko ga je tužio inkviziciji. Predmet optužbe bijahu neke njegove izreke, krivo shvaćene i onda dovedene u sukob s dogmom i moralom. Nakon prvog informativnog postupka inkvizicija ga je zatvorila. Bio je to za sveca udarac koji je podnio mirno i dostojanstveno, provodeći vrijeme svoga tamnovanja u molitvi i razmišljanju, a Bog ga je krijepio svojim svjetlom i utjehom. Napokon je presudom od 16. lipnja proglašen nedužnim, te pušten na slobodu.

Sada je počeo opet propovijedati, no iz Seville se za stalno preselio u Cordovu. Odatle je često zalazio u Granadu, gdje je nadbiskup don Gaspar de Avalos u njemu pronašao odlična savjetnika. Na blagdan Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1537., svojom je potresnom propovijedi u Granadi postigao obraćenje portugalskoga avanturista Ivana de Ciudada, kasnije nazvana od Boga, koji postade osnivač reda milosrdne braće za dvorbu bolesnika. U istom je gradu snažnom propovijedi utjecao na gandijskoga vojvodu Franju Borgiju, koji ostavi svijet i stupi u Družbu Isusovu.

Na svojim putovanjima po Andaluziji, Ivan je sam ili posredstvom svojih sve brojnijih učenika i sljedbenika osnivao kolegije za pouku djece u katekizmu i gramatici, a osnovao je i nekoliko velikih kolegija za kler Granade, Cordove i Evore. Najslavniji od njih bijaše onaj u Beazi, koji g. 1542. postade sveučilištem. Svetac je ipak želio da se na njemu predaje samo filozofija i teologija, discipline koje će biti na korist duša. A odredio je da se svećenicima ne daju akademski stupnjevi prije no što su se bavili pastoralnim radom po selima. Svetac je oko sebe okupio lijepu skupinu svjetovnih svećenika, koji su zajedno radili pastoralno, osobito vodeći posvuda s velikim uspjehom pučke misije.

Shrvan napornim radom, dugim molitvama i oštrim pokorama svetac je umro 10. svibnja 1569. u Montilli i kao veliki prijatelj isusovaca pokopan u njihovoj crkvi. God. 1946. papa Pio XII. apostolskim breveom Dilectus filius proglasio je apostola Andaluzije glavnim zaštitnikom svjetovnih svećenika u Španjolskoj.

Ivan je iza sebe ostavio golemu pismenu ostavštinu, samo se, na žalost, više od 2.000 strana njegovih spisa izgubilo. Od sačuvanih veoma su vrijedna 252 pisma, koja su puna duhovnoga nauka i zdravoga smisla za duhovne stvarnosti. Sačuvane su i 82 propovijedi: 10 o svecima, 13 o Majci Božjoj, nekoliko o Presv. Sakramentu i Duhu Svetom, te propovijedi za pojedina razdoblja crkvene godine; 16 pouka i konferencija namijenjeno je svećenicima, a dvije dvjema ženskim redovničkim zajednicama. Svetac je napisao i dvije promemorije za crkvenu obnovu po Tridentskom saboru. Uz to je napisao i razna pravila duhovnoga života, sastavio molitve i katekizme i u prozi i u stihovima. Na španjolski je s latinskoga preveo Nasljeduj Krista.

Međutim najvažnije svečevo djelo nosi naslov Audi filia - prema 11. i 12. stihu 44. psalma. Djelo je namijenjeno jednoj duši koju je duhovno vodio. Ono sadrži niz razmišljanja, pouka i pravila za asketski život. Napisano je pod utjecajem sličnog djela svetog Jeronima Pismo Eustohiji, zatim Vježbanja u duhovnom životu od Garcije de Cisneros i Enhiridiona Erazma Roterdamskog.

Djela sv. Ivana Avile veoma su cijenili i često navodili učitelji Crkve: sv. Franjo Saleški i sv. Alfonz Liguori. Njihovu vrijednost potvrđuju i brojni prijevodi na talijanski, francuski, engleski, njemački, portugalski, pa čak i grčki, kao i brojna izdanja u španjolskom izvorniku. Mnogi su se duhovni pisci pozabavili proučavanjem nauka sv. Ivana Avile te o njemu napisali brojne studije. Glasovita španjolska književna zbirka "Biblioteca de Autores Cristianos" (Biblioteka kršćanskih pisaca) brigom Sale Balust priredila je novo kritičko izdanje u tri sveska svih svečevih sačuvanih djela.

Nakon što je Papa Pio XII. proglasio blaženog učitelja Avilu "posebnim zaštitnikom španjolskog klera" godine 1946. bačeno je sjeme na Iberijskom poluotoku da što prije dođe i do njegove beatifikacije. Glasnogovornik svega tog bijaše španjolski episkopat, a pridružio se i tadašnji državni poglavar generalissimo Francisko Franco. Nakon dovršenih radova za kanonizaciju, 31. svibnja 1970., moglo se pristupiti svečanoj kanonizaciji koju je u bazilici Sv. Petra u Rimu izvršio papa Pavao VI. (usp. AAS, LXII 1970, str. 481-487). Bilo je to samo tri tjedna prije kanonizacije prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića.