Blažena Marija Magdalena Fontaine i tri sestre
djevice, redovnice i mučenice iz Arrasa
(† 1794)
spomendan 26. lipnja
Evo četiri idealna ljudska lika, četiri milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga, što ih je Francuska revolucija 26. lipnja 1794. iz mržnje na vjeru u francuskom gradu Cambraiju giljotinirala i na taj način okrutno pogubila. One su pripadale redovničkoj zajednici u Arrasu, domovini Robespierrea. Revolucija im je učinila pravo nasilje. Želim osvijetliti likove tih redovnica koje, ne samo da nikome ništa na žao nisu učinile, već su bile i prave majke i dobrotvorke, milosrdne sestre svima kojima su na sve moguće načine pomagale. Želim o njima pisati danas tim više što se toliki oduševljavaju za nasilnu revoluciju. Od nje idejno nije daleka ni takozvana teologija oslobođenja kojoj su glavni osnivači latinsko-američki teolozi Gustavo Gutiérrez i Hugo Assman. Kako god ih pri tom vodili dobri motivi, imajući na pameti da nasilna revolucija jedno nasilje uklanja drugim, nismo za takvu revoluciju. Ona nam nije i ne može postati ideal. Jesmo za tihu nenasilnu revoluciju, kakvu su naviještali Ghandi i Martin Luther King. Još više za onu koju su ostvarili jedan sv. Vinko Paulski i njegove milosrdne sestre. Takve su revolucionarke bile i četiri mučenice milosrdnice u Arrasu.
To su: Marija Magdalena Fontaine, poglavarica, mučenica u 71. godini života, Marija Franciska Lanel, mučenica s 47 godina života, Marija Terezija Fantou, 46 godina, te Ivana Gérard, 42 godine. Te hrabre redovnice dobro su znale što je to vjernost svome zvanju pa su stoga odbile položiti prisegu na revolucionarni ustav. Taj se u nekim svojim pozicijama kosio s njihovom kršćanskom savješću. Revolucija je tim redovnicama zamjerila i to što su bile solidarne s mjesnim biskupom i klerom. Danas bi im to zamjeravali i oni u katoličkom taboru koji smatraju da protiv biskupa moraju voditi rat, kako bi u Crkvi izvojevali tobožnju demokraciju. Pri tom se čak pozivaju na nauk II. vatikanskog sabora. »O tempora, o mores!« Doista, zapadosmo u preobraćaj svih vrednota. Milosrdnice iz Arrasa vjerovale su u hijerarhijsku Crkvu kojoj stoje na čelu kao zakoniti pastiri papa i biskupi i koje valja slušati.
Kad je g. 1789. buknula Francuska revolucija, milosrdne su sestre, unatoč poteškoćama i problemima, nastavile svojim blagotvornim karitativnim radom. Kako je to stvarno bio veoma potreban i koristan posao, pučanstvo ih je zbog njega izvanredno cijenilo. U sestrama se doživljavalo duše koje bez izvikivanja parola, bez razbijanja i nasilja služe stvarnim potrebama čovjeka. No 14. veljače 1794. narodni komesar Lebon daje te sestre s ostalih 600 osoba kao sumnjive i opasne po revoluciju zatvoriti. Među tim zatvorenicima bilo je i svećenika te redovnica drugih redovničkih družbi. Mjesecima su ti nedužni zatvorenici bili povlačeni iz jednog zatvora u drugi. Dobre četiri sestre milosrdnice nastojale su im, koliko su samo mogle, ublažiti tešku situaciju, koju su i same vedrom dušom podnosile.
Nakon mnogih zlostavljanja i patnja sestre su 26. lipnja napokon predvedene pred takozvani revolucionarni sud u Cambraiju. Sestra Marija Magdalena Fontaine, kao poglavarica, u ime svoje i svojih redovnica odlučno je odbila položiti traženu prisegu, zato je zajedno s njima osuđena na smrt pod giljotinom. Krvnici su sestrama uz podsmjehivanje i izrugivanje objesili na glavu njihove krunice, govoreći da su to beskorisni praznovjerni predmeti. Zatim su bile odvedene na stratište koje se nalazilo na Trgu oružja. Ondje se okupil golemo mnoštvo svijeta promatrajući taj prizor u šutnji, zbunjenosti i zgražanju. Mnogi su čuli glasno izrečene proročke riječi sestre Fontaine: »Mi ćemo biti posljednje žrtve revolucije u Cambraiju.« Tako je i bilo. Nakon pogubljenja okrutnim mučilom revolucije tjelesa su sestara bačena u zajedničku jamu.
No spomen se na te junakinje kršćanske ljubavi, koje su hrabro i neustrašivo posvjedočile za svoju vjeru, nije zatro. Kad su se prilike sredile, kad je utihnula revolucija, počelo se s postupkom za njihovu beatifikaciju. Po svršetku I. svjetskog rata, papa Benedikt XV. proglasio je, 13. lipnja 1920., 4 mučenice iz Arrasa zajedno s 11 iz Valenciennesa blaženima. Njihov se blagdan slavi 26. lipnja.