Blažena Marija Terezija de Soubiran

djevica, redovnica, utemeljiteljca  Družbe Marije pomoćnice

(1834–1889)

spomendan 7. lipnja

Rođena je  16. svibnja 1834. u Castelnaudaryju. Odgojio ju je, zajedno s njezinom mlađom sestrom, stric kanonik Louis de Soubiran. Bio je to primjeran i svestran odgoj. Marija Terezija je u 11. godini primila prvu pričest te za svoju nježnu dob pokazivala neobično veliku pobožnost. Privlačila ju je molitva pa je već mlada od Gospodina baš u molitvi primila mnoga prosvjetljenja i milosti. Zbog izrazite sklonosti prema kontemplativnom životu jedno se vrijeme ozbiljno bavila mišlju da stupi u Karmel. Međutim, njezin stric kanonik, koji je u Castelnaudaryju vodio aktivnu žensku Marijinu kongregaciju, predložio joj je da se i sama posveti tome radu. Ona je prihvatila ponudu i dala se na posao. No uz rad provodila je i izvanredan nutarnji duhovni život koji ju je sve više odvodio u sfere mistike.

God. 1853. opet je postavila pitanje o svojoj budućnosti i zvanju. Ne zove li je Gospodin ipak u Karmel? Međutim, njezin je stric, po uzoru na flamanske begine, htio nešto slično osnovati u Francuskoj pa je za ostvarenje toga nauma računao sa svojom nećakinjom. Ona je nakon oklijevanja i premišljanja pristala pa je u kolovozu i rujnu 1854. bila u Gentu i ondje proučavala način života i običaje begina. Vrativši se kući, na posjedu Bon-Secours osnovala je sličnu ustanovu. Kad je 14. studenoga 1855. obukla odijelo begina, bila je imenovana i njihovom poglavaricom.

Uz poteškoće koje obično kod osnivanja sličnih ustanova nadolaze izvana, Mariju Tereziju zahvatile su i strašne nutarnje kušnje. Mučile su je razne nejasnoće i napasti protiv vjere. No, ona se nije dala smesti, već je s herojskom vjerom i strpljivošću trpjela i radila kao da je bez ikakvih problema. Time je pokazala neobičnu jakost značaja. Svoje begine je sve više upravljala prema karitativno-apostolskome radu skupljajući i odgajajući iz okolice siromašnu i zapuštenu djecu.

U svome duhovnome rastu i apostolatu Marija Terezija je našla odličnu pomoć u liku isusovca o. Pavla Ginhaca. Bio je to svećenik i redovnik sveta života, sav prožet jednom jedinom mišlju: što većom proslavom Božjom, a po što većem odricanju samoga sebe. Zato je bio izvanredno strog sa samim sobom, dok je prema drugima pokazivao srce najbrižnijega oca. U redu je obavljao odgovorne službe učitelja novaka, rektora i instruktora treće probacije, odgojivši čitave naraštaje svoje subraće te prelijevajući u njih duhovno blago što ga je sam u srcu nosio. Uz isusovce bio je duhovni vođa i generalu de Sonisu, Emiliji d’Oultramont, osnivateljici jedne ženske družbe, te blaženoj Mariji Tereziji Soubiran, osnivateljici Instituta Marije pomoćnice.

Ona je u školi oca Ginhaca mnogo naučila. On ju je uveo u duhovnost sv. Ignacija, koju je dobro poznavao i prema njoj odabrane duše uspješno odgajao. Na poticaj oca Ginhaca Marija Terezija posve je promijenila prvotnu zamisao svoga strica. U lipnju 1864. njezina je zajednica begina preuzela moderniji oblik ženske kongregacije s vječnim zavjetima. Stavila ju je pod zaštitu Marije pomoćnice i povjerila joj brigu za siromašne djevojke po gradovima. Sestre su uz apostolat, u duhu naknade za ljudske grijehe, prakticirale vječno klanjanje Presvetom Sakramentu. Ustanovu je odobrio najprije tuluški nadbiskup, a godine 1869. potvrđena je i od Rima. Sve je to pogodovalo i njezinu brzom širenju. Tako se otvoriše nove kuće u Toulouseu, Amiensu i Lyonu.

Rat g. 1870. između Njemačke i Francuske donio je novoj družbi mnogo nevolja. Većina kuća morade biti zatvorena, a velik broj sestara, među njima i majka utemeljiteljica, moradoše pobjeći u London. Ondje je osnovala nove kuće svoje družbe. Po svršetku rata g. 1871. Marija Terezija vrati se u Francusku da reorganizira svoju ustanovu. Većina je kuća ponovno otvorena, a osnovane su i nove u Bourgesu, Parizu i Angersu.

Međutim je blaženicu posljednjih godina njezina života zadesio težak udarac. Ona je u Božjem svjetlu shvatila da takvi udarci silno pomažu pri izgradnji svetaca. Godine 1868. primili su u svoju družbu bez prethodnog ispitivanja i dužnih mjera opreznosti jednu postulanticu u već zrelijoj dobi. Ta je osoba imala izrazite sposobnosti za upravljanje, a bila je veoma ambiciozna. Postavši u redu majka Marija Franciska Borgija, brzo se drugima nametnula pa joj je u roku od nekoliko godina pošlo za rukom postati generalna asistentica. Prema utemeljiteljici majci de Soubiran ta se osoba ponijela veoma podlo. Nastojala ju je uvjeriti da za upravu družbe u punom cvatu uopće nema prave sposobnosti. A kod sestara je nastojala srušiti sav ugled utemeljiteljice i generalne poglavarice. Činila je to posve smišljeno, pokazujući na neke slabosti dosadašnje uprave, no nije prezala ni pred klevetama i izmišljotinama.

Majka de Soubrian, od briga i pokora prilično slabašna zdravlja, a uz to veoma ponizna, nije se znala, a ni htjela suprotstavljati makinacijama svoje asistentice. U ljetu g. 1874. bila je napokon prisiljena napustiti upravu družbe, i ne samo to, već je iz nje morala i istupiti. Primile su je redovnice Naše Gospe od ljubavi i dopustile joj da kod njih g. 1877. položi zavjete. Udaljena iz reda, koji je sama osnovala, morala je izdaleka promatrati kako joj se životno djelo pomalo rastače i propada. Snagu i utočište u tim mukama tražila je kod Gospodina, a on je nije ostavio, već joj je davao razne mistične darove. Osjetila je svu slatkoću njegove milosne blizine.

Majka de Soubiran, od ljudi prilično napuštena i ostavljena, umrla je 7. lipnja 1889. Prije smrti je primila k sebi svoju mlađu sestru, koja je također bila isključena iz družbe Marije pomoćnice. Sljedeće godine majka Borgija svojom je upravom Družbu Marije pomoćnice dovela gotovo do propasti. Stoga je dala ostavku na upravi i nestala negdje u Švicarskoj. Na temelju službene istrage, koju je pokrenuo pariški nadbiskup kardinal Richard, otkrilo se da je sestra Franciska Borgija bila udata osoba, zatim rastavljena i prema tome uopće nije imala pravnih uvjeta da bude primljena u samostan.

Sestre koje ostadoše u družbi Marije pomoćnice, barem posmrtno vratiše čast i ugled svojoj utemeljiteljici, kojoj su za života bile načinile veliku nepravdu. Pokrenule su i postupak za njezino proglašenje blaženom. I Bog je svoju vjernu poniženu službenicu proslavio već na ovome svijetu, jer ju je 20. listopada 1946. papa Pio XII. proglasio blaženom. Blaženičine se relikvije štuju u samostanu njezina reda u Villepinteu, na periferiji Pariza. Bio je trnovit put kojim je u životu stupala, no doveo ju je do cilja, do vječnog blaženstva u nebu, ali i do proslave na zemlji. Božji mlinovi sporo melju, ali ipak sve dođe na svoje. Blažena Marija Terezija de Soubiran imala je pouzdanje u Providnost i nije se pokolebala.