Blaženi Jakov iz Viterba

nadbiskup

(oko 1255-1308)

spomendan 14. ožujka

Blaženik se rodio oko godine 1255. u Viterbu, a pouzdanih vijesti o njegovim mladenačkim godinama ne posjedujemo. Znamo samo to da je godine 1272. prihvatio redovnički život među pustinjacima sv. Augustina. Bilo je to u samostanu Presv. Trojstva u njegovu rodnom gradu. Godine 1275. poslali su ga na studij teologije u Pariz, gdje mu je bio profesorom glasoviti Egidije Rimski. Vrativši se godine 1281. u domovinu vršio je razne službe u upravi rimske provincije svoga reda, a čini se da je jedno vrijeme kao profesor i predavao.

Kasnije se opet vratio u Pariz na daljnje doškolovanje. Na prijedlog svoga slavnog profesora Egidija Rimskoga, koji ga je vrlo cijenio, izabran je za generalnog poglavara svoga reda.

Vrativši se opet u Italiju godine 1300. predavao je na visokom učilištu u Napulju, sve dok ga 3. rujna 1302. Bonifacije VIII. nije postavio za nadbiskupa u Beneventu, a nekoliko mjeseci kasnije u Napulju. Novi je nadbiskup svojom revnošću brzo osvojio srca sviju. Kralj Karlo II. Anžuvinac velikodušno mu je pomagao pri gradnji nove katedrale.

Prvi avignonski papa Klement V. povjerio mu je godine 1306. postupak za proglašenje svetim pape Celestina V., koji je iz pustinje došao na papinsko prijestolje, a zatim se odrekao te visoke časti. Nadbiskup je to vrlo ozbiljno shvatio, pa je marno prikupljao svjedočanstva, a sam je obišao mjesta života svetoga pustinjaka. U tome radu, negdje godine 1308., zatekla ga je smrt. Uspomena na nj brzo se pretvorila u štovanje kao sveca. Crkva je priznala njegovo štovanje kao blaženika tek 14. lipnja 1911. Blagdan mu se slavi danas.

Jakova iz Viterba smatraju jednim od većih teologa iz razdoblja skolastike. Dobio je naslov "doctor speculativus". U teologiji je ispočetka bio protivnik sustava sv. Tome Akvinskog, ali je kasnije promijenio stav. Ipak, za razliku od sljedbenika svetog Tome, on teologiju smatra afektivnom znanošću koja se više temelji na volji i srcu nego na razumu. On daje prednost volji nad razumom. Napisao je brojna teološka djela, ali ona ostadoše neobjelodanjena sve do danas.

Od njegovih djela spomenimo barem ova: O kršćanskoj vladavini, Suma o razlici među grijesima, Govori o raznim stvarima, Konkordancije Davidovih psalama, O ispovijedi, O biskupskoj službi. Jedino je njegovo objelodanjeno djelo O kršćanskoj vladavini, što ga je napisao godine 1302. a povodom spora između pape Bonifacija VIII. i francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. Djelo se smatra prvom sustavnom raspravom o Crkvi. Objelodanjeno je, i to dva put, tek u našem stoljeću. Dijelove ostalih njegovih rasprava objavljivali su ponajbolji stručnjaci za srednji vijek našega stoljeća, kao što su Martin Grabmann, H. X. Arquilliere, J. Benes, X. D. Ambrasi, N. Moccia.

Iako je razdoblje takozvane visoke skolastike imalo vrlo svijetlih zvijezda, među njih se mirne duše može uvrstiti i blaženi Jakov iz Viterba.