Blaženi Nunzio Sulprizio
radnik, patnik
(1817-1836)
spomendan 5. svivbnja
Rodio se Nunzio 13. travnja 1817. od oca Dominika i majke Dominike Roze, rođene Luciani u Pescosansonescu, u biskupiji Pescara. Nakon smrti roditelja uzela ga je k sebi dobra baka po majci Ana Rosaria. No kad je Nunziju bilo tek 9 godina, umrla mu je i vrijedna baka i tako on postade još veće siroče. Potreban još nježnosti, igre i dječje bezbrižnosti, morao je već kao šegrt ući u kovačku radionicu svoga ujaka Dominika Lucianija. Taj je bio prilično bezobziran čovjek pa je od dječaka tražio posao koji je daleko nadilazio njegove sile. Ranjen u nožnu cijev ili cjevanicu lijeve noge, teško se razboli. Mnogo je trpio od zadobivenog udarca, pa je u bolnici Sv. Salvatora u Aquili g. 1831. morao provesti tri mjeseca. Njegov je život od rane mladosti postao škola trpljenja u kojoj je mnogo toga shvatio što će mu na putu do svetosti dobro doći. Sam Bog ga je preko patnje i križa klesao za sveca.
Nakon teška i bolna povratka u ujakovu radionicu došlo je za njega nešto bolje. Bio je to poziv strica Franje Sulprizija da dođe u Napulj. Na zauzimanje pukovnika Feliksa Wochingera Nunzio, koji je još uvijek pobolijevao od ranjene noge, bude primljen u bolnicu za neizlječive bolesti. Taj ga je dobri pukovnik ljubio kao vlastitoga sina. Želeći mu pomoći što više i bolje, uzeo ga je sa sobom u vojarnu. Imao je pri tom najbolje namjere, ali će Nunzio i tu morati iskusiti još mnogu gorku. Njegova se bolest tvrdoglavo držala njegove noge pa su liječnici u jesen 1835. odlučili da mu amputiraju bolesnu nogu. Naum ipak nisu ostvarili jer je bolesnik krajnje oslabio.
Čovjek bi mislio da će upasti u malodušnost obremenjen tolikim patnjama. Ali Nunzio je svoju bolest prihvatio kao veliku milost za postizavanje svetosti. Točan i vjeran u svemu, sam si je propisao pravila života kojih se brižno držao izbjegavajući svaki pa i najmanji nedostatak. Njegov je život bio kratka vijeka i zato se žurio da ga duhovno učini što boljim, što mu je uz Božju milost i pošlo za rukom. Umro je mlad u 19. godini života 5. svibnja 1836. Tijelo mu se nalazi u Napulju u crkvi Svete Marije Odvjetnice, gdje se čuva i njegov portret. Izradio ga je na zahtjev pukovnika Wochingera slikar Maldarelli. Majstor ga je radio dok je mladićevo tijelo kroz 5 dana ležalo izloženo na odru.
Sam papa Pio IX., koji je pozivao vjernike da radnike upoznaju s tim divnim mladim radnikom i junakom patnje, proglasio ga je 14. srpnja 1859. časnim Božjim slugom. I papa Leon XIII., papa prve socijalne enciklike Rerum novarum, postavio je Nunzija Sulprizija kao uzor svoj radničkoj mladeži. Proglasivši 21. lipnja 1891. dekret o herojskom stupnju njegovih kreposti - bilo je to baš na 300. obljetnicu smrti sv. Alojzija - zapisao je ovo: "Kao što školska mladež kao uzor i zaštitnika već štuje sv. Alojzija Gonzagu, tako će radnička mladež moći slijediti Nunzija Sulprizija te uz njegovu pomoć lakše naučiti kreposti, sebi vlastite."
Papa Ivan XXIII., papa socijalne enciklike Mater et magistra, proglasio je 7. ožujka 1963. - u godini svoje smrti - dekret kojim se potvrđuje istinitost čudesa predloženih za Sulprizijevu beatifikaciju. Poluslužbeni dnevnik Svete stolice L'osservatore romano od 2-3. prosinca 1963., uz živo odobravanje otaca II. vatikanskog sabora i Božjeg naroda, opisao je beatifikaciju novog blaženika Nunzia Sulprizia, koji je dan prije bio proglašen blaženim. Svi su ga slavili kao uzor baš za naše doba. "Mladi je Sulprizio blaženik našeg vremena", govorilo se o njemu na sva usta. Pavao VI., prigodom beatifikacije toga mladoga radnika, rekao je ovo: "Sprijateljimo se s tim dragim blaženikom i ponizno razmislimo kako ćemo se približiti njegovom nebeskom zagovoru te kako ćemo slijediti njegov zemaljski put."
Muka i patnja, rad, nerazumijevanje i tvrdoća ljudi na koju nailazimo, često su i naš svagdašnji tvrd i gorak kruh. Oni koji su jedući taj kruh pred nama prethodili, za nas su ohrabrenje da ne klonemo duhom i ne malakšemo. Kao Job, kao blaženi Nunzio Sulprizio i svi sveti patnici, vjerujmo "da naš Otkupitelj živi i da ćemo ga vidjeti u vlastitom tijelu". Zato za vjernika nema i ne smije biti mjesta očaju, ma kako bio težak njegov životni put. Razlog je i temelj naše nade raspeti i uskrsnuli Isus Krist.
Spomendan mu je 5. svibnja.