Sveta Ema Krška
dobrotvorka
(980–1045)
29. lipnja
Tako je zovu Slovenci, dok je Austrijanci i Nijemci nazivaju Hemma von Gurk. Krstariti Koruškom, a ne posjetiti Gurk i njegovu divnu katedralu iz XII. stoljeća, značilo bi krupan promašaj. U kripti te katedrale, u pravoj maloj šumi stupovlja, nalazi se grob svete Eme, a na njemu ovaj natpis: »O blažena Emo, biseru svih kreposti, utemeljiteljice Gurka, ti koja si sve svoje bogatstvo posvetila Kristu, ovdje počivaš u vječnome miru.« Vanjska tišina kripte dočarava onaj nutarnji mir duše koja se smirila u Gospodinu. Uz Maria Saal ili Gospu Svetu Gurk je najljepše hodočasničko mjesto u Koruškoj. Prava je sreća posjetiti ta dva svetišta ne samo za Austrijance i Slovence, već i za sve one koje put nanese u Korušku. Ako imaju istančan ukus za sakralne umjetnine, a pogotovo duboko razvijen religiozni osjećaj, osjećat će se na oba ta mjesta ugodno, osobito pak na grobu svete Eme, te kneginje i redovnice, velike dobrotvorke siromaha i prijateljice maloga puka. Slovenci s poštovanjem ističu da je ta žena bila majka i njihovoga življa u staroj Karantaniji.
Najstariji je vjerodostojan dokument o svetoj Emi baš natpis na njezinu grobu koji sažeto izriče život te velike i svete žene. Ema je potjecala iz jedne bogate koruške obitelji. Ona je bila i u srodstvu s njemačkim carem svetim Henrikom II. Rodila se oko godine 980. Jedno je vrijeme bila na dvoru bavarskoga kneza Henrika, kasnije njemačkoga cara. Ondje je vjerojatno i upoznala svoga budućega muža, grofa Wilhelma von der Sanna. Ne znamo točno godinu kad je s njim stupila u bračnu vezu. Imala je dva sina. Obojica su umrli mladi, jedan od njih nasilnom smrću.
Godine 1036. i Emin je muž grof Wilhelm pao u borbi boreći se protiv ustanika na Henrika II. I tako je Ema na bolan način bila lišena svega što ju je vezalo uz ovaj svijet. Jedan životopisac s obzirom na to piše o njoj: »Budući da nije imala baštinika, posve se predala Kristu te njega učinila baštinikom svoga posjeda sjećajući se riječi Evanđelja o blagu u polju… o stostrukom rodu… Sve je te riječi držala u srcu, a što je u srcu nosila, to je očitovala i u djelima.«
Evo kako je to stvarno izgledalo. Ema je napustila svoj dvorac, prihvatila ponizan i skroman život izgradivši samostan. Bio je to samostan za 70 redovnica u Gurku, za koje 20 svećenika bijaše također uzdržavano da mogu voditi brigu o njihovim duhovnim potrebama. Taj je samostan Ema tako bogato obdarila da je ta velika nadarbina kasnije mogla poslužiti i kao materijalni temelj za osnutak biskupije u Gurku. Eminoj darežljivosti ima mnogo zahvaliti i glasoviti benediktinski samostan u Admontu, koji je još i danas sa svojom bogatom bibliotekom dragocjeni biser katoličke Austrije.
Svoje posljednje godine života Ema je provela u samostanu u Gurku. Izgleda da ipak nije polagala redovničke zavjete. Učinila je tako stoga da bi mogla raspolagati svojim posjedom i upotrijebiti ga u dobre svrhe, kako ju je milost već nadahnjivala. I tako su nastajale nove ustanove, množila se dobra djela, »a Ema žela radost svetaca u slavi«. Tako o njoj piše jedan životopisac.
Ema je umrla u samostanu u Gurku 28. travnja 1045.godine te je ondje u redovničkom odijelu bila i pokopana. Popis brojnih čudesa po njezinu zagovoru govori da je pobožni puk svoju dobru groficu počeo odmah štovati kao pravu sveticu. Crkva je to štovanje i službeno potvrdila godine 1287. Nad njezinim grobom izradio je u XVIII. stoljeću majstor A. Corradini mramorni reljef koji prikazuje smrt Božje ugodnice. Ona se stoljećima slavila kao blaženica, a 4. siječnja 1938. Crkva joj je priznala naslov svetice. Blagdan joj se naročito svečano slavi u Koruškoj, ali ponegdje i u Sloveniji.