Sveti Oton Bamberški

biskup

(1063–1139)

spomendan 30. lipnja

Njemački grad Bamberg sačuvao je nešto od one srednjovjekovne ljepote, kad je bilo više smisla za duhovne vrednote. U njemu, uz divnu romansku katedralu s četiri tornja, s grobovima sv. Henrika i sv. Kunigunde, ima i drugih crkava i samostana. Možda je po popularnosti najpoznatija crkva Sv. Mihovila, što se ponosno diže povrh grada kraj nekadašnjeg benediktinskog samostana. U njoj se nalazi grob osmog po redu bamberškog biskupa koji je, uz sveti carski par što počiva u bamberškoj katedrali, zaštitnik toga lijepoga grada. Grobovi su bamberških pokrovitelja već stoljećima hodočasnička mjesta kamo hodočasti pobožni puk iz njemačke pokrajine Oberfrankena.Kad se sredinom srpnja 1966. u Bambergu održavao 81. njemački katolički dan, održana je veličanstvena procesija sa svijećama u kojoj je sudjelovao gotovo cijeli njemački episkopat i 30.000 vjernika. Povorka je išla iz katedrale prema Michaelsbergu i grobu svetog Otona. Svečanost je trajala puna tri sata. Bila je organizirana poznatom njemačkom organizacijskom sposobnošću. U njoj se molilo, pjevalo, zazivalo sv. Henrika, moleći za državnike, sv. Kunigundu moleći za žene i majke, sv. Otona moleći za duhovne pastire. Svaki je sudionik te procesije – sretnik sam bio i ja – mogao doživjeti dušu njemačkih katolika. Nju su oblikovali njemački sveci, među kojima na posljednjem mjestu nije ni sveti Oton, bamberški biskup, o kome ovdje s poštovanjem želim progovoriti i upoznati ga s našim čitateljima.

Oton se rodio kao sin jedne plemićke obitelji u pokrajini Švapskoj oko g. 1063. »Svoj visoki ugled ne zahvaljuje svom rođenju i roditeljskoj kući, nego jedino svojoj ličnosti i kreposti«, piše o njemu B. Neundorfer. Ostavši siroče, pošao je s bratom Fridrihom u Poljsku. Kao svećenik bio je dvorski kapelan Judite, sestre cara Henrika IV., koja je stupila u drugi brak s poljskim knezom Vratislavom.

Oton je postao biskup u Bambergu god. 1102. Biskupsko posvećenje primio je tek na Duhove 1106. u Anagniju, i to od samoga Pape. U borbama za investituru između cara Henrika V. i Pape Oton je sačuvao vezu i jedinstvo s Rimom. U svojoj je biskupiji bdio nad crkvenom slobodom boreći se da Crkva može nesmetana od svjetovnih knezova obavljati svoje poslanje. Nastojao je oko crkvene stege te duhovne obnove svećenika i redovnika. Znao je da je zanemarena klerička stega najgore zlo za Crkvu. Svećenik i redovnik bez zdrave stege, duha i poslušnosti pravo je strašilo.

Oton je znao cijeniti vrijednost dobrih redovničkih zajednica i zato je podizao nove samostane. Osnovao ih je 15 velikih i 6 malih. Njegovo se djelovanje širilo izvan granica njegove biskupije čak do Akvileje. Održao je i razne sinode te poradio na obnovi cistercitskoga i premonstratenskoga reda. Nazvan je »ocem redovnikâ«. Sudjelovao je i u naviještanju Evanđelja u Pomeraniji, kamo ga je s dvadesetak svećenika i drugih pomoćnika poslao poljski knez Boleslav. Na njegov rad pogani su reagirali, no on je odvratio u duhu vjere smirivši situaciju. Riječju i spisima duhovno je izgrađivao tu mladu Crkvu.

O karitativnom radu revnoga biskupa svjedoče dvije bolnice: Svetog Egidija i Svete Gertrude, podignute od njega u Bambergu. Promicatelj znanosti i kulture bio je po glasovitoj bamberškoj katedralnoj školi i školi pisaca opatije Michaelsberg. Članovi te škole bili su i njegovi kasniji životopisci Ebo i Herbord.

Sveti je biskup umro u Bambergu 30. lipnja 1139., a na vlastitu je želju pokopan u crkvi na Michaelsbergu. Klement III. proglasio ga je godine 1189. svetim. Prikazuju ga u biskupskom ornatu s knjigom u ruci. Na nekim ga slikama prikazuju i s psom jer ga po Njemačkoj zazivaju u pomoć protiv bjesnoće i groznice.