Sveti Ivan Fisher

biskup i mučenik

(1469–1534)

spomendan 22. lipnja

Kad dođu na vlast tirani, koji cijelom jednom narodu silom žele nametnuti svoju samovolju, onda se brzo pokaže koliko tko vrijedi, koliko je sličan hrastu što se ne da slomiti, a koliko trstici kojom se svaki vjetar poigrava. Crkva je u svojoj povijesti uvijek imala kremen-značajeva koji se od silnika nisu dali slomiti. Poginuli su radije časno na bojištu, ne zatajivši nikada svojega uvjerenja. Ostali su načelni, nepodmitljivi, sebi i svojim idealima uvijek dosljedni – i u tamnici i na sudu i na stratištu. Jedan je takav junak bio ročesterski biskup, u tamnici imenovan kardinalom, John Fisher koji, 22. lipnja 1535., kao mučenik pogibe »kraljevom voljom«. Riječ je o engleskom kralju Henriku VIII. U ovom sam nizu svoje čitatelje često pozivao da se upoznaju s pojedinim duhovnim velikanima. Danas taj isti poziv upravljam s naročitom radošću, jer se doista radi o izvanrednom junaku i mučeniku.

Ivan Fisher rodio se g. 1469. u Beverleyju, grofoviji Yorkshire, kao prvo od četvero djece trgovca Roberta Fishera. Taj je vrijedni čovjek umro g. 1477., kad je Ivanu bilo tek 8 godina. Svršivši gimnaziju u rodnome kraju, mladi je i sposobni Fisher pošao na sveučilište u Cambridge. Postigao je godine 1491. akademski stupanj »Master of Arts«, što odgovara doktoratu iz filozofije. Imao je tada tek 22 godine i s posebnim je papinskim dopuštenjem zaređen za svećenika. Bio je to za njega u isto vrijeme i svršetak i početak – svršetak, ukoliko je ostvario svoje svećeničko zvanje – početak, ukoliko je nastavio studijem te g. 1501. postigao doktorat iz teologije, no izvanredna ljubav prema knjizi i studiju neće ga ostaviti cijelog života. On je bio čovjek duha, imao velike duhovne i duševne potrebe kojima je nastojao udovoljiti molitvom, razmatranjem i studijem.

Godine 1494. Fisher je još kao relativno mlad student na sveučilištu izabran za starijeg cenzora sveučilišta, što svjedoči o velikom ugledu što ga je na toj visokoj znanstvenoj ustanovi u Cambridgu uživao. Obavljajući službu cenzora upoznao se s Lady Margaret Beaufort, groficom Richmonda i Derbyja te majkom engleskoga kralja Henrika VII. Bila je to izvanredno obdarena žena, urešena mnogim iskonskim vrlinama. Ona je brzo uočila vanredne sposobnosti mladoga svećenika Fishera pa ga je izabrala za svog ispovjednika i duhovnog vođu. On ju je duhovno vodio sve do njezine smrti godine 1509.

Crkva je u Engleskoj u to doba bila u prilično bijednom stanju, obremenjena mnogim slabostima. Kod svećenika, pa čak i biskupa, vladalo je prilično teološko neznanje, što je u narodu rađalo neželjenim i teškim posljedicama. Puk je bio zanemaren jer ga nije imao tko solidnim propovijedima i katehezama poučavati i izgrađivati. Lady Margaret je dobro uočila to bijedno stanje pa mu je bar malo pokušala doskočiti. Financirala je u Cambridgu uzdržavanje jedne kapele i propovjednika uz obvezu da se u njoj propovijeda bar šest puta na godinu. Uz to je u Cambridgu utemeljila i dva koledža, jedan je koledž Krista Gospodina, a drugi svetog Ivana. Fisheru je povjerila da ostvari te dvije fundacije. Ista je vrijedna i plemenita žena osnovala još dvije katedre za teologiju: u Cambridgu i Oxfordu, kulturnim središtima Engleske sve do dana današnjega. Prvi profesor teološke katedre Lady Margaret u Cambridgu bio je Ivan Fisher. U svome govoru na spomen te velike mecenatkinje engleskoga naroda Ivan je dao divno svjedočanstvo o njezinim vrlinama i dobrim djelima.

Po svojim sposobnostima, a još više ćudorednoj izgrađenosti, Fisher bi zaslužio da zasjedne na najugledniju biskupsku stolicu u Engleskoj. No on nije bio karijerist, laktaš, ulizica, nije tražio protekcionaštvo i nije se gurao naprijed, što sve također odaje veličinu njegova duha. Znao je da se čovjek ne mjeri po častima i položaju već po poštenju i skromnosti. Zato je nastojao biti uvijek u skladu s načelima svoje savjesti, ispravan pred svojim Bogom.

Fisher je bio 24. studenoga 1504. posvećen za biskupa u Rochesteru, male, neugledne i siromašne biskupije u Engleskoj. On je ljubavlju pastira i pravog zaručnika prihvatio tu svoju »siromašnu zaručnicu«. On je svojoj prvoj ljubavi prema njoj ostao vjeran do groba, makar je imao priliku dobiti bogatiju i ugledniju biskupiju. Njemu do toga nije bilo stalo, jer je znao da nije važno gdje je tko biskup, već kakav je biskup. On je, za razliku od ostalih biskupa onog vremena, stalno živio u svojoj biskupiji, »čuvao rezidenciju« – kako se to stručno kaže. Redovito je obavljao kanonske vizitacije da upozna što bolje svoje stado i da mu kao pastir bude u pomoći. Kao biskup živio je posve skromno i pokornički. Spavao je na tvrdom ležaju najviše četiri sata dnevno.

Jedino u čemu nije škrtario prema sebi bile su knjige. Njih si je nastojao što više nabaviti. Njegova je biblioteka bila jedna od najboljih u Europi. U toj mu je stvari bio veoma sličan u naše dane pokojni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, koji je bio veoma skroman i povučen, čovjek s malim zadovoljan, ali je zato prikupio veliku biblioteku. Oporučno ju je ostavio svojoj biskupiji.

Fisher je bio čovjek velike kulture i načitanosti. God. 1516. počeo je i učenjem grčkoga jezika pod vodstvom najvećeg humanista svoga vremena, glasovitog Erazma Roterdamskog. Taj je jezik toliko svladao da je mogao obaviti ispravke u izdanju jednog novog školskog teksta Novog zavjeta. Fisher je bio i dobar teolog. Pisao je rasprave i knjige u obranu katoličkog nauka protiv Luthera. Na njegove će se tekstove, osobito nauk o Euharistiji, češće pozivati i sam Tridentski sabor. Tako je Fisher bio na njemu prisutan bar po svojim teološkim spisima, koji su također pomagali stvaranju tridentske teologije. Njegova je teologija bila još uvjerljivija jer je, braneći katoličku vjeru, poginuo kao mučenik.

On kao da je predviđao kakvom će smrću umrijeti. Jednom je stvarno izjavio: »Kažem vam, znam da neću umrijeti u svom krevetu. Uputno je stoga da mislim neprestano na strašni čas svoje smrti.«

Kreposni i bogobojazni biskup nije morao dugo čekati na taj čas. On će brzo doći. Povod mu je dobro poznata afera engleskog kralja Henrika VIII. On se bio, uz dispenzu pape Julija II., oženio Katarinom Aragonskom, udovicom svoga brata Artura. S njome je živio 18 godina. A tada se, tobože zbog državnih interesa, jer mu Katarina nije rodila muškog potomka, htio pošto-poto oženiti Anom Boleyn, jednom dvorskom damom, u koju se bijaše zaljubio. Kao »dobar kršćanin«, k tome još i »branič vjere« – nazvan tako zbog svog spisa protiv Martina Luthera, u kojem je branio nauk o sakramentima – htio je da se njegova ženidba s Katarinom proglasi nevaljanom, pa da onda može s Anom Boleyn slobodno sklopiti drugi brak. Za opravdanost svoga nauma pozivao se čak na Sveto pismo Starog zavjeta, tvrdeći da mu papa za brak s Katarinom nije uopće ni mogao dati oprost od ženidbene zapreke srodnosti.

U tom je slučaju ročesterski biskup hrabro stupio u obranu zakonite žene i kraljice Katarine Aragonske. Kao nekoć Ivan Krstitelj i on je branio nerazrješivost ženidbene veze, a time je na se navukao gnjev razjarenog kralja. Taj je tražio da biskup pred Parlamentom opozove svoj stav, te proglasi nevaljanom i papinu dispenzu i kraljev brak s Katarinom. Naravno da je energični biskup to odbio i zato je 26. travnja 1534. bio odveden u Tower – zloglasni londonski zatvor. Iste je godine Parlament izglasao Akt o supremaciji, to jest zakon po kome je kralj vrhovna glava engleske Crkve. Fisher je odbio to priznati, govoreći da se tako nešto protivi »Svetom pismu i našoj vjeri«.

U to je vrijeme papa zatvorenog ročesterskog biskupa u znak priznanja njegove vjernosti i hrabrosti imenovao kardinalom. Kralj se zbog toga razbjesnio, smatrajući to od pape pravom provokacijom, da se razumio u jezik današnjice, sigurno bi to ožigosao kao »miješanje u unutarnje poslove Engleske«. On je posprdno izjavio da će »novi kardinal nositi crveni šešir na ramenima, jer neće imati glave da ga stavi na nju«. Kralj je tada, zajedno s Parlamentom i svojim državnim aparatom, digao hajku protiv pape. Biskupi su i svećenici s oltara i propovjedaonica morali udarati po papi i njegovoj vlasti. Samovoljni je, dakle, kralj pokrenuo cijeli engleski državni aparat protiv pape i papinstva.

U tom je sveopćem ludilu i bjesnilu osvanuo i 22. lipnja, dan u koji je biskup Fisher imao biti smaknut. Kad su mu to ujutro rano u pet sati priopćili, biskup je upitao u koji će sat biti smaknut? Rečeno mu je da će to biti u 9 sati. Tada je on mirom pravog sveca zamolio da može još sat-dva mirno prospavati i to »ne zbog straha od smrti već zbog bolesti i svoje velike tjelesne slabosti«.

Probudivši se nakon posljednjeg sna u ovom životu, brižno se odjenuo, rekavši pobočniku što stajaše uz njega: »Ne vidiš li da je danas dan naše svadbe?« Malo prije 9 sati stajao je pred rešetkom Towera sa Svetim pismom u rukama. Otvorio je Ivanovo evanđelje i pročitao: »A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.

A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet« (Iv 17,3–5).

Izveden pred stratište s lakoćom se uz stepenice popeo na nj, na udivljenje svih prisutnih koji su znali koliko je u tamnici prepatio i oslabio. Tada ga je nenadano obasjalo sunčevo svjetlo, a on kao u zanosu reče: »Accedite ad eum et illuminamini!« – Pristupite k njemu i on će vas prosvijetliti! Zatim se obrati prisutnima jakim glasom: »Kršćanski narode, približavam se smrti za vjeru u svetoj Kristovoj Katoličkoj crkvi.« Vrijeme se oteglo pa je bilo već 11 sati. Sveti je biskup kleknuo na koljena, izmolio Te Deum, zatim 31. psalam: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi!« Mirno je položio glavu na panj i krvnik mu je teškom sjekirom odrubio glavu. Tijelo je mučenikovo bilo svučeno i tako ostavljeno cijeli dan, a po noći je pokopano u jednoj jami na groblju Svih svetih u Barkingu. Glava mu je bila izložena na mostu u Londonu, da prolaznicima tjera strah u kosti, sve dok nije bila zamijenjena glavom Tome Mora, koji je pogubljen 6. srpnja. Fisherovu su glavu bacili u Temzu.

Chapuys, poklisar Karla V. na engleskom kraljevskom dvoru, pisao je svome vladaru da bi mučeniku i zadnji čas bio pošteđen život samo da je promijenio svoj stav. No to engleski kralj od njega nije mogao dočekati jer on je za svoje uvjerenje radije išao u smrt nego da ga pogazi. Pio XI. proglasio je g. 1935. Ivana Fishera, skupa s Tomom Morom, svetim, a posljednjom liturgijskom reformom obojica su svetih mučenika ušla u kalendar opće Crkve. Samo komadić od kostiju svetog Ivana Fishera ostade, a čuva se kao dragocjena relikvija u kolegiju Stonyhurst. Glasoviti Hans Holbein napravio je lijep portret tog divnog mučenika, a taj se danas nalazi u kraljevskoj zbirci u Windsoru.

Kad bi čovjek, recimo kao romanopisac, htio što ljepšim crtama opisati lik jednog idealnog mučenika, jedva da bi našao bolje građe nego što je daje život svetog Ivana Fishera. On nije ni mit, ni legenda, već istinska stvarnost, puna čarobne ljepote pred kojom čovjek ne može a da ne padne u divljenje i poštovanje. Pred Ivanom Fisherom i Tomom Morom upao je u divljenje i papa Pio XI. rekavši o njima: »Tales ambio defensores!« – a to znači da Papa želi takve branitelje vjere. I mi ih želimo, zato te svece i štujemo.