Sveti Gerard Sagredo

biskup, apostol Mađarske i mučenik

( 980.- 1046.)

Spomendan 2. rujan

Sveti Gerard je rođen u Veneciji 23. travnja 890.  Podrijetlom je bio otmjenoga patricijskog roda Sagredo i kad je kao petogodišnjak ozdravio od teške bolesti, došao je u benediktinski samostan na Isola san Giorgio (Venecija). Kasnije je studirao u Bologni, postao redovnik benediktinac i opat u San Giorgiu.  Napustio je svoju službu 1015. kako bi u Svetoj Zemlji živio isposničkim životom, kao što je živio i sveti Jeronim.  Međutim, zbog oluje, brod na kojem je putovao, bio je prisiljen usidriti se pri jadranskom otoku Sveti Andrija.  U tamošnjem samostanu je sreo poslanike kralja  Stjepana I. Ugarskog koji su  ga poveli sa sobom u Mađarsku.  Tamo je kao gost proveo kraće vrijeme kod biskupa Pečuha, a na svečanostima u Marijinog uzašašća u Stolnom Biogradu /danas Szekesfehervar/ upoznao je kralja Stjepana koji je bio toliko očaran njegovim sposobnostima i njegovom osobom da ga je zaposlio kao odgojitelja svoga sina Emerika Ugarskog i imenovao ga je biskupom Csaanada, biskupije koja do tada još nije postojala. Sveti Gerard se 1023. povukao u opatiju S. Mor  u Bakonysjkoj šumi ( sjeverno od Blatkog jezera) da bi meditirao i proširio svoje znanje. Konačno je 1030. preuzeo svoju biskupiju Csanad i obnovio misionarski rad kod još uvijek poganskog stanovništva. U neredima oko prijestolja 1038., nakon smrti kralja Stjepana, biskup Gerard postao je politički utjercajniji. Tako se usprotivio da tiranski poganski vođa Aba Samuel dođe na prijestolje, a također je odbio podržati njegova nasljednika Petra Orseda, Venecijanca koji je Mađarsku promatrao kao novo lovište i sam se ponašao kao tiranin.  Neredi oko prijestolja doveli su do nemira koji su 1046. ekskaliralu  u krvavi narodni ustanak. Gnjev ponajviše poganskih kolovođa nije se usmjerio samo protiv kraljevske kuće, nego i protiv Crkve.  U Budi su ustanici bacili na biskupa kamenje, prevrnuli mu kola i proboli ga kopljem. Ubojice su ga stavili u bačvu s kojom su ga s brda Kelen bacili u Dunav. Godine 1053. tijelo mu je preneseno u Marijin samostan u Csanadu koji je sam utemeljio. Već 1083. papa Grgut VII  proglasio je Geratda iz Csanada svetim.  U seljačkom ratu 1514. uništeni su samostan i svečev grob, ali neke su relikivije dospjele u opatiju  S. Giorgio u Veneciji.