Sveti Heribert

nadbiskup

(970-1021)

spomendan 16. ožujka

 


nadbiskupU životu Sv. Heriberta valja razlikovati dva razdoblja: političko i pastoralno. U prvom je bio kancelar i najutjecajniji savjetnik mladoga cara Otona III. Sin Otona II. i bizantske princeze Teofane, mladi je monarh sanjao o jednom sveopćem carstvu. Uzorom mu je bio car Karlo Veliki, obnovitelj Zapadnog Rimskog Carstva. Oton III. želio je vladati takvim jednim carstvom, koje će biti obilježeno kršćanskim načelima. Uzore je vladavine tražio i u rimskoj starini pa je želio da carska palača na Aventinu u Rimu bude središte njegova carstva. Koliko je u tim carevim planovima imao udjela i njegov kancelar i savjetnik Heribert, sačuvani nam izvori ne govore ništa. Jedno je ipak sigurno, a to je da je carev kancelar imao vrlo živo uvjerenje o životnom poslanju svoga cara, inače ga ovaj ne bi držao u svojoj blizini kao svoga prvog suradnika.

Heribert se rodio oko godine 970. u Wormsu kao sin grofa Huga i Titvide, koja je također potjecala iz plemenitaške obitelji. Tada su jedine škole bile uz katedralne crkve i samostane. Drugih nije bilo. I stoga, tko se htio izobraziti bio je ovisan o Crkvi. Heribert je jedno vrijeme polazio školu kraj slavne katedrale u Wormsu, a zatim u opatiji Gorze. Bio je vrlo nadaren pa je već kao mladić postao prepošt u Wormsu, a godine 994. kancelar cara Otona III. za Italiju i godine 998. za Njemačku. Svećeničko je ređenje primio godine 995. Već je u tim godinama na carskom dvoru i u upravi Heribert zadobio vodeće mjesto, stalno bio uz cara te ga pratio na svim njegovim putovanjima. Podijeljen mu je i počasni naslov «logotet», koji se davao samo najpouzdanijim carskim savjetnicima. Naslov potječe s bizantskog dvora, u koji se ugledao i zapadnorimski car.

Odmah nakon svećeničkog ređenja Heribertu je ponuđena biskupska stolica u Würzburgu, ali on ju je ustupio u korist svoga brata Henrika. Izvori ne navode razloge za tu odluku, ali se može zaključiti da je Heribert držao više do svoga utjecaja na carskom dvoru nego da bude na čelu jedne relativno neznatne biskupije. Bog se može poslužiti i takvim motivima da svoga slugu postavi ondje gdje će moći više učiniti. Vjerujemo da je tako bilo u ovom slučaju.

Kad je Heribert bio na vrhuncu svoje svjetovne i političke moći, ponuđena mu je nadbiskupija u Kölnu. Bilo je to god. 997., pred završetak prvog tisućljeća, kad se s carem nalazio na njegovu drugom putovanju u Rim. Za nadbiskupa ga je izabrao prvostolni kaptol u Kölnu. On je taj put prihvatio ponudu i izbor, te napustio carski dvorski tabor i usred zime otputovao u Köln. Na sam Božić primio je biskupsko posvećenje, a nadbiskupski palij dao mu je već u Rimu slavni učeni papa Silvestar II.

Tada je započelo drugo razdoblje Heribertova života - ono pastoralno. Iako je jedno vrijeme i dalje ostao kancelar, njegova je glavna briga bila ipak njegova nadbiskupija. Godine 1000. nalazio se u carevoj pratnji kad je Oton III. posjetio Aachen. Dvije godine kasnije car ga je opet pozvao u Italiju. On je otputovao, te u siječnju pravodobno stigao u Paterno da ondje izvrši posljednju carevu volju i bude uz njega na smrtnom času. Po carevoj smrti s carskim znamenjima i njegovim tijelom, dao se na povratak u Njemačku. Car je pokopan u Aachenu baš na sam Uskrs. Heribertu se tada dogodila nezgoda. Bio je zatočen od kandidata na carsko prijestolje Henrika Bavarskoga, kasnije cara Henrika II. Uzrok je bilo takozvano sveto koplje, najznačajnije carsko znamenje - što ga je dao grofu Ezzu. Pušten je na slobodu, tek kad je obećao da će tu dragocjenost dati novoizabranom caru Henriku. Heribert se tada odrekao kancelarske službe, a živio je u nemilosti novoga cara sve do pod kraj života. Tada je došlo do izmirenja. No i za vrijeme zategnutih odnosa pratio je cara Henrika godine 1004. na njegovu putu u Rim, te godine 1007. podupirao osnivanje biskupije u Bambergu. To je znak da nije bio uskogrudan, već da je unatoč neslaganjima znao surađivati.

Slobodan od kancelarskih briga i poslova, Heribert se sav posvetio svojoj nadbiskupiji. Obišao ju je apostolskim pohodima više puta, a svuda je promicao pobožnost, ponajviše vlastitim primjerom. Isticao se izvanredno duhom molitve, pokore i ljubavi prema siromasima. Pripisuju mu se i razna čudesa, od kojih je najpoznatije ono da je grad Köln spasio od gladi izmolivši poljima i usjevima potrebnu kišu. Spominju se i neka ozdravljenja bolesnika. Podigao je i benediktinsku opatiju u Deutzu kod Kölna. Ona je zapravo zadužbina pokojnoga cara Otona III., koju je Heribert kao izvršilac njegove oporuke najsavjesnije izveo.

Za vrijeme apostolskog pohoda u Neuss, teško se razbolio od groznice. Primivši pobožno svete sakramente, ukrcan je na lađu, te prevezen u Köln, gdje je 16. ožujka 1021. blago u Gospodinu preminuo. Na vlastitu želju, izraženu u oporuci, prenesen je u Meutz i ondje u opatijskoj crkvi sahranjen. Na njegovu grobu dogodila su se mnoga uslišanja i prava čudesa. Bilo je to u doba vjere, kad se s većim pouzdanjem znalo moliti, pa je Bog molitve radije i uslišavao. Papa Grgur IX. proglasio je godine 1227. Heriberta svetim. Na njegovu sarkofagu u bogatim reljefima prikazan je sav njegov život.

Spomendan 16. ožujka