Blažena Emilija Bicchieri

djevica, dominikanska redovnica

(1238. – 3. svibnja 1314. )

spomendan 3. svibnja

Obiteljskim nasljeđem je osnovala dominikanski samostan Svete Margarite u Vercelliju (kod Venecije), gdje je u dobi od 18 godina htjela služiti Spasitelju slijedeći asketski put koji joj je On sam pokazao Čestitost namjere da isključi iz svoje namjere druge čimbenike, da se tako održi u stalnom približavanju Bogu i da izrazi zahvalnost kćeri za primljene darove su dvije dominantne osobine njezinoga duhovnoga života.

Rimski martirologij: Vercelli, Blažena Emilia Bicchieri, Djevica Reda svetog Dominika, koja je, iako je imenovana u nekoliko navrata samostanskom predstojnicom, s najvećom duhovnom radošću među sestrama i u lokalnome okruženju obavljala najponiznije poslove i bila svima na uslugu.

U veličanstvenoj Eusebijevoj katedrali u Vercelliju među mnogim svecima i blaženicima čije se relikvije tamo ljubomorno čuvaju  su i relikvije blažene Emilije Bicchieri, osobe s kojom je povezan početak dominikanskog Trećeg samostanskog reda. To je bila zajednica vjernica, povezanih zavjetima i po pravilu Trećeg reda, a koje je bilo mnogo blaže od pravila za redovnice dominikanskoga reda i koje je dopuštalo da se članice te zajednice mogu posvetiti dobrotvornom radu.

Emilia je rođena u Vercelliju 1238. godine kao četvrta od sedam sestara i kćerka je patricija gibelina Petra Bicchieri. Obitelj je bila vrlo bogata i nije dolazilo u pitanje obrazovanje svih brojnih potomake. Mala Emilija, jednostavna i radosna, pokazivala je vrlo rano posebnost i ozbiljnost, a što je bilo neuobičajeno za njezinu dob. Nije voljela beskorisno razgovarati i glavno zadovoljstvo joj  je bilo otići u osamu da bi u svojoj sobi razgovorala s Bogom. Često se je po kući čuo njezin zvonki glas kako s puno milosti pjeva psalme. Ubrzo je izgubila majku, ali ju je njezin otac i dalje odgajao s puno nježnosti i ljubavi. Samo ono što je činilo najveću prepreku među njima koju otac nije mogao prevladati je da se je ona odlučila slijediti Božji poziv. Na kraju je otac popustio pritisku svoje kćeri i odlučio 1255. godine o vlastitom trošku izgraditi na rubu Vercelliju novi dominikanski samostan posvećen Sv Margarite. Tu se je njegova voljena kćer povukla s drugim djevojkama i živjela u vjeri prema pravilu Trećega reda svetoga Dominika. Od 1273. godine i sama je postala nadstojnica samostana vodeći cijelu zajednicu u velikom savršenstvu kršćanskoga života. Njezino geslo je bilo: "Činiti sve što je Bogu milo." Također, usadila je u srca svojih samostanskih sestara veliku zahvalnost za mnoge pogodnosti koje im je Bog dao. Zaboravila je svoje bogato podrijetlo, živjela je najdublju poniznost, sretna kada je imala mogućnost biti na korist svojim sestama. Uvijek je osjećala snažnu pobožnost prema Presvetoj Euharistiji, muci našega Gospodina i Presvetoj Djevici. Molitva i intimno sjedinjenje s Bogom zaokupljalo je Emiliju cijeloga života. Svoju neumrlu dušu je ispustila moleći predano u Vercelliju 3. svibnja 1314. Upravo na tu obljetnicu  je danas  prema Rimskom martirologiju njezin spomendan nakon što je papa Klement XIV. 19.srpnja 1769. godine službeno priznao njezino štovanje kao blaženice. Njezine relikvije su se u početku čuvale u samostanu u kojem je živjela, a 1811. godine su prenijete gradsku  katedralu.