Blaženi Contardo Ferrini

profesor, znanstvenik, franjevački trećoredac

(1859–1902)

spomendan 17. listopada

Papa Pio XII., koji je 13. travnja 1947. Contarda Ferrinija proglasio blaženim, nazvao ga je »uzorom čovjeka katolika naših dana«. Ako je to tako, onda je vrijedno truda upoznati se s njim i njegovim životom.

Contardo Ferrini rodio se 4. travnja 1859. u Milanu. Od roditelja, osobito od oca, primio je duboko kršćanski odgoj. Posljedica toga bijaše žarka želja ljubiti samo Gospodina, kome se sav predao u djevičanskom služenju. Mladi je Ferrini svoju dušu hranio razmatranjem, usmenom molitvom i čestom pričešću.

Završivši srednju školu, upisao se na sveučilište pokazujući da je moguće u isto vrijeme biti i dobar student i odličan kršćanin. Studirao je pravo u Paviji na tamošnjem glasovitom Sveučilištu. Stanovao je u kolegiju Borromeo. Nazivali su ga drugim svetim Alojzijem. On je to stvarno i bio, samo na svoj originalan način.

Bio je veoma profinjen i plemenit duh, volio je pjesništvo, prirodu, osobito planine, na koje se rado uspinjao. U dobi od 21 godine postigao je doktorat iz prava na temelju teze u kojoj je dokazao prilog što ga proučavanje Homerovih i Heziodovih pjesama može dati povijesti kaznenoga prava. Svojom je tezom pokazao ne samo da je odličan učenik već i učitelj na području pravne znanosti. Studirajući pravo, otkrio je svoj učenjački poziv, osobito proučavajući starovjekovno i bizantsko pravo.

Dobivši stipendiju, pošao je u Berlin na daljnju specijalizaciju. Ondje se upoznao i sprijateljio s mnogim njemačkim katoličkim studentima. Iskreno se divio njihovoj političkosocijalnoj spremi i karitativnoj djelatnosti. Vrativši se u domovinu, započeo je poučavanjem rimskoga prava, a dobio je i profesorsko mjesto na Sveučilištu u Paviji. Svi su se divili kako njegovoj učenosti tako još više dobroti i plemenitosti.

Jedno je vrijeme bio profesor na Sveučilištu u Messini, zatim u Modeni, da se god. 1894. vrati opet u Paviju, gdje ostade sve do smrti iako je s roditeljima stanovao u Milanu. Nije se ženio, već živio u celibatu. Govorio je: »Ja sam oženio znanost.«

Uz rad na profesorskoj katedri Ferrini je uspio napisati i objaviti više od 200 što studija, što knjiga i članaka. Manji spisi su sabrani u pet svezaka. Zbog svojih je znanstvenih radova u svijetu znanosti uživao veliki ugled. Njemu je kao učenjaku odao priznanje i glasoviti povjesničar Teodor Mommsen.

No Ferrini nije bio samo učenjak već i kršćanin. Napisao je i vrijednih stranica iz duhovnoga i asketskoga života, vodio je duhovni dnevnik, a i njegova su brojna pisma puna duha i uzdignuća prema Bogu. Zanimao se i društvenim problemima svoga vremena te bio aktivan u djelotvornoj ustanovi karitativne naravi, poznatim Konferencijama sv. Vinka Paulskoga.

Njegov ga je rodni grad Milano god. 1895. izabrao za općinskoga savjetnika. U toj je službi kroz 4 godine bio veoma aktivan, a svojski se zalagao i za obveznu vjersku pouku u osnovnim školama. Da bi što bolje ostvario svoj životni ideal: pomirenje između vjere i znanosti, bio je među prvima koji su se zalagali za osnivanje katoličkoga sveučilišta u Italiji. Ostvarenje toga plana nije dočekao, no kad je nakon njegove smrti baš u Milanu osnovano Katoličko sveučilište Srca Isusova, osnivači su ga ubrojili u preteče toga velikoga djela.

Ferrini je bio u punini snage i napona svoga znanstvenoga stvaranja kad se u ljetu god. 1902., nalazeći se na praznicima na Lago Maggiore, razbolio od teškoga tifusa. Umro je vedar i predan u volju Božju 17. listopada iste godine u dobi od 43 godine. Njegovi su ga suvremenici nazivali »zvijezdom svetosti i znanosti«. Jedan od njih, Achille Ratti, kasnije papa Pio XI., posvjedočio je o njemu: »Ne mogu ustanoviti naročite darove što ih je Bog udijelio Ferriniju, no on mi se uvijek činio kao čudo vjere i kršćanskoga života na svome položaju u naša vremena.« Ferrini bijaše veliki molitelj. Od njega potječe ona divna ispovijest: »Molim Boga da molitva nikad ne zamre na mojim ustima jer kad bi se to dogodilo, bio bi to za mene najcrnji dan.« Relikvije toga velikog učenjaka i kršćanina počivaju u kripti Katoličkoga sveučilišta Srca Isusova u Milanu. Na njegovu primjeru nadahnjuju se naraštaji talijanskih studenata i intelektualaca. Ferrini je dokazao da se svetac može postati i u svijetu. Kad je bio proglašen blaženim, nazivali su ga » prvim svecem u fraku i kravati«. Živio je za znanost, za vlastito posvećenje i djelotvornu ljubav prema bližnjemu.

Kad bismo htjeli definirati Ferrinijev molitveni život, mislim da bismo to najbolje učinili definicijom molitve svetoga Franje Saleškoga koja glasi: »Pod molitvom ne razumijevamo samo prošnju za nešto, već povjerljivi razgovor s Bogom. Po molitvi govorimo Bogu i on nama.« Ferrinijev život bijaše neprestani dijalog s Bogom, plodan dijalog, koji se rascvao u suvremenu kršćansku svetost u svijetu. Bio je franjevački trećoredac.