Sveta Rafaela Marija od Presvetoga Srca Isusova

djevica, redovnica

(1850-1925)

spomendan 6. siječnja

Papa Pio XII. proglasio je 18. svibnja 1952. blaženom majku Rafaelu Mariju Porras y Ayllon, osnovateljicu Službenica Srca Isusova. Tada je od njezine smrti - umrla je 6. siječnja 1925. u Rimu - prošlo tek 27 godina. Papa Pavao VI. 23. siječnja 1977. proglasio je tu blaženicu svetom. U njoj, dakle, imamo sveticu koja nam je vremenski dosta bliza. Da, prilike su se od njezina življenja i djelovanja silno promijenile, ali unatoč tomu ona ipak dobrim dijelom svojih godina spada i u naše stoljeće, u njegovu prvu četvrt. Prema tome, može nam u nekom pogledu više reći nego neki stariji sveci. I ona je, naime, proživljavala ovo naše XX. stoljeće s mnogim njegovim problemima.

Vremenska blizina nove svetice naročito se osjeća u španjolskoj biskupiji Cordovi, u kojoj se nalazi Pedro Abad, njezino rodno mjesto, gdje se rodila 1. ožujka 1850. Tamo je njezin otac bio načelnik, ondje se još uvijek nalazi njezina rodna kuća, župna crkva sa svetohraništem i slikom Bezgrješne, gdje je kao djevojčica i djevojka svaki dan klečala u molitvi. U samoj Cordovi žive još i danas njezini brojni nećaci i pranećaci, koji je s ponosom nazivaju "naša sveta tetka", a njezina pisma čuvaju kao drage relikvije. U njima je ona davala oduška svojoj radosti kad su se u rodbini rađala nova djeca, ali ne samo to, ta pisma su puna dobrih savjeta i nadnaravne mudrosti što proizlazi iz duha duboke i proživljavane vjere.

I Rim je pun uspomena na novu sveticu. Redovnička kuća, u kojoj proživje posljednje 32 godine života, vrvi uspomenama na nju. To je u prvom redu njezina siromašna sobica, košarica kojom se služila za vrijeme ručnoga rada, knjige, a osobito bilježnice s bilješkama iz duhovnih vježbi. One su poglavlje za se. U duhovnim vježbama po metodi sv. Ignacija majka je Rafaela naučila kako se postaje svetica. Ona je dane duhovnih vježbi nazivala "ljetnim praznicima duše", jer je u njima njezin duh pronalazio ono potrebno duhovno osvježenje i snagu, koja joj bijaše neophodna za sve patnje i nedaće u životu. Duhovne vježbe su je približavale životnom cilju - istinskom nasljedovanju Isusa Krista, suobličenju njegovu blagoslovljenom liku.

Toliko toga govori, dakle, o vremenskoj blizini majke Rafaele, no za nas je još zanimljivija njezina životna suvremenost. Ona u tolikim točkama svoga života govori i daje primjer kako danas u ovim za Crkvu i kriznim trenucima, a ujedno i danima punima nade, valja živjeti što potpunijim kršćanskim životom. Kad ju je Crkva u naše dane proglasila svetom, vrijedno je truda da se upoznamo s njezinim životom i djelom. Uvjeren sam da će se taj trud isplatiti.

Raffaella Maria Porras y Ayllon po narodnosti je Španjolka. Pedro Abad u cordovskoj pokrajini bijaše pozornica na kojoj je ugledala svjetlo svijeta. Krštena je drugi dan po rođenju, tj. 2. ožujka 1850. U jednom će pismu o tom događaju kasnije pisati ovako: "Drugoga su me krstili, i to je za me najveći dan, jer sam u njemu bila upisana u knjigu života."

Rafaela se rodila u lijepoj, bijeloj i prostranoj kući. Takva je kuća bila i potrebna, jer je njezin otac don Ildefonso Porras imao trinaestero djece. Bio je to vrijedan kršćanski muž, a umro je zaražen kolerom. Zadobio je tu strašnu bolest dvoreći herojski i nesebično okužene bolesnike. Rafaeli je tada bilo tek 5 godina. O njoj pripovijedaju da je bila umiljata djevojčica, nešto plašljiva; bila je daleko od one dječje tvrdoglavosti, uvijek spremna da drugima popusti i dade za pravo.

Kad joj je bilo 15 godina, potpuno i zauvijek se predala Kristu. Bilo je to baš na Blagovijest 1865. Svetica o tome piše: "U taj isti dan, u Cordovi, u župi Sv. Ivana, danas našoj crkvi, položila sam zavjet vječne čistoće." Kasnije iz poslušnosti morade napisati svoju autobiografiju. Započinje je ovako: "Smrt moje majke, kojoj sam zaklopila oči... otvorila je oči moje duše takvim razočaranjem da mi se život činio progonstvom. Imala sam 18 godina. Držeći se majčine ruke, obećala sam Gospodinu da na ovom svijetu neću više poklanjati srce ni jednom stvorenju." To obećanje oslobodilo ju je svake neuredne sklonosti prema prolaznim stvarima i upravilo je prema apsolutnom i neprolaznom.

U svom duhovnome rastu i razvoju Rafaela duguje mnogo svetim svećenicima. Jedan je od njih bio don José, župnik u Pedro Abadu. Bio je to ponizan i jednostavan svećenik, ali koga su resile izvanredne duhovne osobine, čovjek sveta života, koji je dvadesetogodišnju Rafaelu i njezinu sestru Dolores znao povesti novim putom samozataje i velikodušne darežljivosti prema Bogu. Već tada je Rafaela ozbiljno postavljala pitanje iz knjižice Duhovnih vježbi sv. Ignacija: "Što moram učiniti za Krista?" - Odgovor je našla u odluci da stupi u redovnički stalež, da prigrli evanđeoske savjete, koji će je još bliže dovesti Kristu.

Don Antonio Ortiz, svećenik koji je pomagao redovnicama Blažene Gospe od zadovoljštine da u Španjolskoj osnuju svoje ustanove, uputio je toj novoj družbi i dvije sestre: Rafaelu i Dolores. Njihov kratki boravak u novicijatu te družbe za njihovu je buduću duhovnu izgradnju bio od najvećega značenja. Upoznale su tada, naime, pravila Družbe Isusove - prema kojima se ravnala i ta redovnička družba - te ideal pružanja naknade Presv. Srcu Isusovu za ljudske grijehe. Te dvije bitne značajke bit će ono glavno i u družbi, kojoj će one dati život.

No, za to je bilo potrebno da potraže drugo mjesto, gdje će u potpunoj slobodi moći ostvariti svoj ideal. Put ih je doveo u Madrid. Tu su se namjerile na isusovca oca Cotanillu, čovjeka određena od Boga da im pomogne kod osnutka nove redovničke družbe. Taj ih je isusovac učio kako će živjeti prema duhu pravila Družbe Isusove. Položile su 8. lipnja 1877. kao Službenice Srca Isusova prve zavjete. Novu je ustanovu i Crkva potvrdila pa se ona poče sve više širiti. Osnivaju se kuće u Madridu, Cordovi, Jerezu, Saragozzi, Bilbaou, Rimu.

Generalnu poglavaricu, majku Rafaelu, čekala je ipak velika žrtva. Na prvi petak u ožujku 1893. morala se odreći svoje službe. I sada počinje za nju nova povijest: provođenje života skrivena u Kristu. Taj će život trajati još 32 godine. Kroz to vrijeme neće obavljati nikakvu službu, neće imati nikakvu odgovornost. Obavljat će jedino najponiznije poslove: šit će, čistiti i prati. Radit će to s najvećom poniznošću kao da nikad nije bila utemeljiteljica i vrhovna poglavarica nove družbe. Posljednjih godina provest će dane i u teškim tjelesnim mukama zbog jedne rane na koljenu. Kako je po naravi bila veoma aktivna i apostolska duša, željna rada, život u pozadini, dok je još bila u naponu snage, bio je za nju silna žrtva. No, ona ju je svjesno primila ne tužeći se i ne jadajući se nikome. Smrt ju je oslobodila kako duševnih tako i tjelesnih muka. Eto, to je kratko prikazan životni profil nove svetice, koja je u ispunjavanju Božjih planova s njome pokazala izvanrednu jakost, koja je kao osnivateljica znala izvanredno spojiti aktivni i kontemplativni život, jer se družba, što ju je ona osnovala, uz veoma dubok molitveni život bavi i karitativnim, socijalnim i odgojnim radom. Jakost je pokazala i onda kad je bila svrgnuta i ponižena. Do toga je došlo uslijed nerazumijevanja njezinih najbližih suradnica, među kojima je bila i njezina rođena sestra.

José Maria Cirarda, sadašnji biskup Cordove, u jednom spisu prigodom kanonizacije svete Rafaele Marije od Presv. Srca Isusova misli da je najveća pouka, koju nam daje nova svetica, vječna suvremenost onih takozvanih pasivnih kreposti: samozataje, križa, odricanja, zapostavljanja vlastitoga "ja", jakosti u suprotivštinama i poniženjima te napokon bezuvjetne poslušnosti.

Danas se, naprotiv, mnogo cijene baš one takozvane aktivne kreposti: apostolat, organizacijska aktivnost, razvoj vlastite ljudske i kršćanske ličnosti, projiciranje Evanđelja u svijet, da ga preobrazimo prema pravdi i ljubavi. I nitko zdrave pameti ne niječe da je i sve to itekako važno i potrebno. Začudo, nova nam je svetica i u tome izvanredan primjer. No aktivne kreposti bez pasivnih ne mogu biti onako uspješne i učinkovite kao što treba. Potrebno ih je stoga spajati s pasivnima. Možda je današnja kriza nakon II. Vatikanskog Sabora u Crkvi uzrokovana bar djelomično zanemarivanjem ili pak preziranjem pasivnih kreposti.

Pavao VI. u roku od nekoliko mjeseci proglasio je svetim i blaženim tri Španjolke: svetom Beatricu di Silva 3. listopada 1976., blaženom Mariju od Isusa 14. studenoga 1976. i napokon svetom Rafaelu Mariju od Presv. Srca 23. siječnja 1977. Život je novih Božjih ugodnica u mnogočemu različan, pa i vremenski. Sv. Beatrica pripada XV. stoljeću, bl. Marija od Isusa XVI. i XVII., a sv. Rafaela XIX. i XX. stoljeću. No, jedno im je svima trima zajedničko: najprije uspon i slava u redu pa i u svijetu, a onda skrovitost, zaborav i poniženje. Kad je Gospodin te tri Božje službenice proslavio u kratkom vremenskom razdoblju baš u naše dane, ne želi li nam naglasiti da je ključ svetosti bio jučer, kao što je i danas i kao što će biti i sutra, u ostvarivanju ove Isusove preporuke: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!" (Mt 16,24). Možda mi danas najlakše upadamo u napast da to zaboravimo. Zato nam Crkva stavlja pred oči tri svete duše, koje su baš tu Isusovu preporuku u svome životu tako savršeno i duboko ostvarile.