Blaženi Mihovil Rua

svećenik , salezijanac

(1837-1910)

spomendan 29. listopada

                                               U studenome 1884., četiri godine prije don Boscove smrti, papa Leon XIII. imenovao je don Ruu don Boscovim zamjenikom i nasljednikom. Svi su držali da je bio „živo pravilo“, a u očinskoj dobroti jednak don Boscu

Mihovil Rua je rođen 9. lipnja 1837. u Torinu kao najmlađi od devetero djece u obitelji. U osmoj godini je ostao bez oca. Školu do trećeg razreda pohađao je kod Braće kršćanskih škola. Trebao se zaposliti u torinskoj tvornici oružja, gdje mu je radio otac, ali mu je don Bosco, koji je nedjeljom ispovijedao u njegovoj školi, predložio da školovanje nastavi kod njega, jamčeći da će na troškove školovanja misliti Božja providnost.

Don Bosco je jednoga dana svojim dječacima dijelio medalje. Mihael je bio posljednji u redu i kad se pojavio pred don Boscom, ovaj mu je pružio praznu šaku i rekao: „Uzmi Mihovile, uzmi! „Što ću uzeti?“ pitao se dječak. Tad je don Bosco drugom rukom raspolovio otvoreni dlan i proročki rekao: „Nas dvojica ćemo sve dijeliti popola.“ Mihovil je kao prijatelj Dominika Savija i član Družbice Bezgrešne, bio uzoran oratorijanac i apostol među drugovima. Don Bosco mu je rekao: „Trebam te, želio bih da obučeš kleričko odijelo, slažeš li se?“ „Slažem se!“, odgovorio je Mihovil.

U don Boscovoj je sobi, 25. ožujka 1855., položio zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti te postao prvi salezijanac. Počeo je raditi postojano i temeljito: poučavao matematiku, vjeronauk, asistirao u blagovaonici, na dvorištu, u kapeli. Do kasno uvečer je prepisivao don Boscova pisma i rukopise za knjige, a na kraju još učio za školu. Imao je svega sedamnaest godina i ozbiljno se pripremao za svećeništvo. Kad je u studenome 1856. umrla mama Margareta, Mihael je doveo svoju majku Ivanu Mariju i ona će se dvadeset godina brinuti za don Boscovu duhovnu obitelj u oratoriju. Godine 1858. Mihael je pratio don Bosca papi Piju IX. u Rim radi odobrenja Pravila. Po povratku mu je povjerena uprava oratorija u Valdoccu. Za svećenika je zaređen 28. srpnja 1860. Don Bosco mu je kratko napisao: „Ti ćeš bolje od mene vidjeti kako Družba prelazi granice Italije da se proširi svijetom.“ U Mirabellu je otvorio prvu salezijansku kuću izvan Torina. Koju godinu kasnije, vratio se u Valdocco da u svemu bude uz don Bosca do kraja njegova života.

U studenome 1884., četiri godine prije don Boscove smrti, papa Leon XIII. imenovao je don Ruu don Boscovim zamjenikom i nasljednikom. Svi su držali da je bio „živo pravilo“, a u očinskoj dobroti jednak don Boscu. Vodeći Salezijansku družbu suočavao se s brojnim poteškoćama. Ojačao je misije i salezijanski duh. Umro je 6. travnja 1910., u 73. godini života. Družba je u njegovo vrijeme bilježila najplodniji rast: od 773 člana narasla je na 4000, broj kuća od 57 narastao je na 345, a provincija od 6 na 34 u 33 zemlje. Papa Pavao VI. proglasio je don Ruu blaženim 29. listopada 1972. ustvrdivši da je „od izvora načinio veliku rijeku.“

6. Kao don Mihael Rua, učenik i apostol

Čitajući povijest Salezijanske družbe o 150. obljetnici osnivanja i stotoj obljetnici smrti don Rue, prvog don Boscova nasljednika, ne možemo ne zapaziti da je naša karizma nastala iz samog poslanja Crkve, da nas privlači don Boscova pastoralna gorljivost koju je naučio u don Cafassovoj školi, ukratko: Isus nas je poslao da izvršimo njegovo otajstvo, njegovo djelo, ali s don Boscovim smiješkom na licu i don Ruinom odlučnošću.

6.1. „Najvjerniji“

Ne mogu a da se ne osvrnem na don Mihaela Ruu, koji je svima nama uzor kad je riječ o salezijancima učenicima i apostolima. Proslava 100. obljetnice njegove smrti dodatni je poticaj da budemo Isusovi učenici i apostoli slijedeći don Bosca komu je on bio prvi nasljednik.

On je bio „najvjerniji, stoga najponizniji i najodaniji don Boscov duhovni sin“. Tim je riječima papa Pavao VI., 29. listopada 1972., zauvijek ocrtao don Ruin ljudski i duhovni lik, proglašavajući ga blaženim. U istoj propovijedi izrečenoj pod kupolom Sv. Petra,  papa je označio vjernost novog blaženika riječima koje se doimaju kao da su dlijetom urezane: «Don Boscov nasljednik, to jest nastavljač njegova djela: sin, učenik, nasljedovatelj… Od svečeva primjera načinio je školu, od njegova života povijest, od pravila duh, od svetosti uzor, primjer; od izvora je stvorio potok, rijeku.“ Riječi Pavla VI. uzdižu na višu razinu zemaljski život toga slabašnog i iscrpljenog svećenika“. Otkrili su dijamant koji je zablistao u blagom i poniznom tkivu njegovih dana.

Događaj seže u davno vrijeme i započinje čudnom gestom. Mihael je imao osam godina, bio je siroče bez oca, vidjelo se to i po crnoj trci koju mu je na rukav prišila mati. Pružio je ruku da bi od don Bosca primio medaljicu, ali umjesto medaljice don Bosco mu je ponudio svoju lijevu ruku, dok je desnom načinio znak kao da je presijeca na pola. Ponavljao je: „Uzmi je, Miško, uzmi!“ Tad je pred široko otvorenim očima, koje su ga motrile upitnim pogledom izrekao šest riječi koje su postale tajna dječakova života: „Nas dvojica ćemo sve dijeliti napola“.

Tako je laganim hodom počelo odmicati divno dijeljenje između svetog učitelja i učenika koji s njime uvijek i sve dijelio napola. Mihovil je počeo usvajati don Boscov način razmišljanja i djelovanja. „Zanimljivije mi je bilo“ – reći će kasnije – „promatrati don Bosca i sve ono što je radio nego čitati ili razmatrati bilo koju pobožnu knjigu.“

6.2. Plodna vjernost

Kad je don Bosco umro, 31. siječnja 1888., mnogi su kardinali u Rimu bili uvjereni da će se Salezijanska družba raspasti, i to jako brzo. Don Rua je imao 50 godina. Mislili su kako bi bilo najbolje da u Torino pošalju papina izaslanika da salezijance pripoji nekoj družbi s provjerenom tradicijom. „Mons. Cagliero je na brzinu sazvao sabor, s nekoliko najstarijih salezijanaca – svjedoči pod zakletvom don Barberis – i oni su papi poslali pismo u kojem su se svi izjasnili da jednoglasno i s radošću prihvaćaju don Ruu za vrhovnog poglavara. Ja sam bio supotpisnik… Sveti Otac je 11. veljače don Ruu potvrdio vrhovnim poglavarom na 12 godina, kako je pisalo u Konstitucijama.“

Papa Leon XIII osobno je poznavao don Ruu pa je znao da će salezijanci pod njegovim vodstvom nastaviti svoje poslanje. Tako je i bilo. Salezijanci i salezijanska djela množili su se kao kruhovi i ribe u Isusovim rukama. Don Bosco je za života osnovao 64 ustanove; don Rua je otvorio 341 novu ustanovu. Kad je don Bosco umro, bilo je 700 salezijanaca, a u vrijeme don Ruina upravljanja družbom, broj je porastao na 4.000. Salezijanske misije koje je don Bosco započeo, proširile su se za njegova života u Patagoniji i Ognjenoj Zemlji, u Urugvaju i Brazilu; don Rua je s još većim misionarskim žarom i salezijanskim misionarima dostigao Kolumbiju , Ekvador, Meksiko, Kinu, Indiju, Egipat i Mozambik.

Don Rua se nije plašio dugih i dalekih putovanja, samo da se ne umanji vjernost don Boscu. Putovao je posvuda gdje su bili salezijanci i govorio im o don Boscu, usađivao u njih don Boscov duh, očinski se i do u pojedinosti zanimao kako braća žive i kako napreduju ustanove, a pismeno je ostavljao preporuke i upozorenja da se sačuva vjernost don Boscu.

6.3. Dinamična vjernost

I istoj propovijedi prilikom proglašenja blaženim, Pavao VI. je rekao: „Razmotrimo na trenutak don Ruin karizmatički vid po kojem shvaćamo da je…Providonosna plodnost Salezijanske obitelji imala u don Boscu početak, a u don Rui kontinuitet. Taj njegov sljedbenik služio je širenju salezijanskog djela, razvijao ga dosljedno vjeran, ali i obogatio genijalnim novitetima. Što možemo naučiti od don Rue? Da treba biti dobar nastavljač… Učenikovo nasljedovanje nije ni pasivnost ni servilnost… Odgoj je umijeće logično u slijedu, ali slobodno i izvorno kad je riječ o učenikovim krepostima i kvaliteti… Don Rua je vjeran kao prvi nasljedovatelj don Boscova primjera i njegova djela… Imajmo na umu da je pred nama dobar atlet apostolskog života, koji djeluje po uzoru na don Bosca, ali po vlastitim i sve naprednijim metodama… Slavimo Boga što je… apostolskom djelu otvorio široko pastoralno polje, da je nagli i zbrkani društveni razvoj otvorio kršćanskoj civilizaciji.“

Kad se i samo letimično pročitaju don Ruine brojne okružnice ili svesci koji sažimaju djela don Boscova nasljednika tijekom 22 godine rada, otkrivamo da je doista istina što je ustvrdio papa: njegova vjernost don Boscu nije statična, nego dinamična. On doista uvažava bilo vremena i potrebe mladih te bez straha širi salezijansko djelo novim poljima pastoralnog rada.

(Iz Pobudnice za 2010. godinu: „Gospodine, željeli bismo vidjeti Isusa“)