Sveti Josip Oriol
svećenik - apostol vojnika i pomoraca
(1650-1702)
spomendan 3. ožujka
Katalonija je zemlja koja je Crkvi i čovječanstvu dala velikana. Jedan je od njih, bez sumnje, sv. Josip Oriol, koji se rodio 23. studenoga 1650. u Barceloni. Kao dječačić bio je povjeren na odgoj zajednici Santa Maria del Mar. Toliko je već tada bio pobožan da su ga i sudrugovi i odgojitelji nazivali "el santet" - malim svecem. Godine 1664. Josip se upisao na Sveučilište u Barceloni, gdje je 1. kolovoza 1674. promoviran za doktora teologije. No još više od teološkog znanja resila ga je već tada karizma, dar čudesa. To se po prvi put očitovalo kad je stavio ruke na žeravicu, a da se pri tom nije opekao. Time je htio pobiti klevetu kojom je muž njegove stare hraniteljice Katarine Bruguera okrivio svoju ženu da ju je našao u nečasnom poslu.
Josip je 29. lipnja 1677. slavio svoju prvu misu u župnoj crkvi u Canet del Mar, u biskupiji Gerona. Za nju se pripremao preko godinu dana. Vrativši se u svoj rodni grad, postade odgojitelj u kući Tome Gasnerija. Tu je službu vršio 10 godina, a u isto je vrijeme djelovao kao svećenik u župnoj crkvi oratorija sv. Filipa Nerija.
Godine 1686. smrt mu je ugrabila dragu majku. Da nađe utjehe ožalošćenom srcu, odlučio je poći na hodočašće u Rim i to pješke. U Rimu se zadržao godinu dana, pohađajući vrlo često oratorij duhovnih sinova sv. Filipa Nerija. Ondje se sprijateljio s nekim kardinalima koji su mu kod Inocenta XI. isposlovali jednu nadarbinu u Barceloni. Ona je bila vezana uz crkvu Santa Maria del Pino. U toj je crkvi počeo vrlo revno vršiti apostolat, a njegova su osobita briga bili vojnici i pomorci. U vjeri je marno poučavao dječake, a mnogima je bio izvanredan i prosvijetljen vođa duše. Uz naporan apostolat Josip je provodio i vrlo strogu pokoru. Spavao je samo tri sata dnevno i to sjedeći na stolici. Živio je od kruha i vode, nosio je kostrijet.
U travnju 1698. dao se opet na put u Rim i to s namjerom da ga Papa pošalje u misije. No, to nije bila Božja volja. Došavši tek do Marseillesa, Josip je teško obolio; bolest mu je bila znak da ga Bog i dalje želi imati u Barceloni, u njegovu dotadašnjem apostolatu. Vrativši se kući posvetio se naročitoj brizi za bolesnike. Svojim molitvama i blagoslovom mnogim je bolesnicima vratio zdravlje. To je još više povećalo njegovu popularnost u gradu koji ga je smatrao svojim od Boga danim svecem. Njegovu su smrt 23. ožujka 1702. oplakali mnogi, a na njegovu grobu u crkvi Santa Maria del Pino počeše se događati nova čudesa.
Crkva je toga kreposnoga svećenika 5. rujna 1805. po Piju VII. proglasila blaženim, a 31. listopada 1909. po Piju X. svetim. Za vrijeme strašnog građanskog rata u Španjolskoj od godine 1936. do 1939., kad je mržnja neprijatelja vjere opljačkala, obeščastila i uništila mnoge svetinje, razbijena je i urna koja je čuvala svečeve relikvije. Fanatizam nema straha ni poštovanja ni pred onim što je svakom normalnom čovjeku sveto i nepovredivo, a to je tijelo pokojnika. Da vjernici Barcelone, koji su mnogo častili svoga sveca, ne bi ostali bez njegovih relikvija, dobiše na dar dio relikvija od Pija XII. Te je relikvije godine 1908. kardinal Salvatore Casanas bio darovao papi Piju X.
Veliki svetac, pokornik i apostol Josip Oriol bio je i tako blizak ljudima. To najbolje pokazuje i njegova velika ljubav prema rođenoj majci Geltrudi, rođenoj Buguna. Njezinu je smrt veoma bolno osjetio. Da je bio pjesnik kao naš hrvatski svećenik i valpovački župnik Miroljub Ante Evetović, ispjevao bi najljepšu od svojih pjesama baš sjećajući se svoje prve učiteljice života, koju mu je smrt ugrabila. Ali Josip Oriol nije bio pjesnik. On je ojađenoj duši nastojao naći utjehe u rimskom hodočašću, na grobovima mučenika, u općinstvu svetih. Vjerovao je i nadao se da će dragu majku vidjeti u vječnosti i ta ga je nada krijepila. Kršćanin u žalosti za milima i dragima plače i žalosti se, jer je to ljudski, ali njegova je žalost puna nade i predanja u začetnika života Isusa Krista, u kojem naši dragi pokojnici žive.