Sveti Klement Marija Hofbauer

svećenik, redemptorist

(1751-1820)

U mjestancu Tasvicu, kod Znojma u južnoj Moravskoj, na blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika, u potpunoj božićnoj radosti rodio se naš junak godine 1751. Isti dan je kršten, a dobio je ime Ivan Evanđelist. Kasnije će to ime promijeniti u Klement, a iz privatne pobožnosti prema Majci Božjoj dodat će mu još i Marija. Otac mu je bio Čeh s prezimenom Dvoržak, a mati Njemica. On će svoje slavensko prezime Dvoržak promijeniti u Hofbauer. Mješavina slavenske i germanske krvi učinit će ga izvanrednim ljudskim likom. Njegovo snažno tijelo s punim, okruglim licem bilo je u suprotnosti sa sitnim očima, blagim glasom i finim, živahnim rukama. U njegovoj je nutrini pored žilave energije živjelo srce s tako silnom osjetljivošću da ga je duševna potresenost danima prikivala uz bolesnički krevet. Ta mješavina slavenske i njemačke krvi, seljačko-seosko ozračje, u kojem je proveo 20 godina života, a nadasve utjecaj njegove pobožne majke - otac je rano umro - oblikovali su skupa s Božjom milošću onog neumornog radnika i nemirnog planera, onog dobrog, društvenog čovjeka, koji sa svojom priprostom vjerom nije išao u okvire prosvjetiteljstva, ali koji je baš zbog svega toga duše privlačio. Njegova nenamještenost, njegovo zdravo, a katkada nespretno biće, i njegov neuništivi humor krčili su mu put posvuda (O. Weiss). Klement Hofbauer nije ipak bio rođeni svetac, već se za svetost morao boriti sve do posljednjeg trenutka svoga života. Kraj sve svoje dobroćudnosti znao je i planuti. O toj svojoj slabosti jednoć je duhovito rekao: Da, to je, na žalost, moja pogrješka, ali zahvaljujem Bogu što je imam. Kad je ne bih imao, bio bih u napasti da iz poštovanja prema samome sebi poljubim svoju ruku.

Klement je od malena gajio potajnu želju za svećeništvom. Bila je doista potajna, jer se zbog siromaštva u obitelji nije usudio s njom na javu. Tko bi mu priskrbio novac za školovanje? Zato je dečko morao poći drugim putem: na zanat. U obližnjem gradiću Znojmu izučio je pekarski zanat. Sačuvan je dokument koji nosi nadnevak 31. ožujka 1767., a svjedoči o izučenom pekarskom zanatu. Tek kad mu je bila 21 godina, mogao je ipak započeti studij. Bilo je to u samostanu premonstratâ Klosterbruck u Znojmu. Ondje je bio sluga samostanskog opata i đak gimnazije kroz 5 godina (1772-77). Svršivši sretno gimnaziju, put mu je prema sveučilištu zbog nedostatka novca bio ipak zatvoren, a on je još uvijek tako žarko želio postati misnik. No, valjalo se pomiriti sa stvarnošću te napustiti misao o daljnjem školovanju. Zato se povukao kao pustinjak u Mühlfraun sve do jeseni godine 1779., a poslije toga je od godine 1780. do 1784. u Beču pohađao Katehetsku školu svete Ane. I tada je našao odlične dobrotvorke u bogatim sestrama von Maul, koje su ga pomogle i omogućile mu upis i polaženje predavanja na Sveučilištu. U tom je razdoblju svake godine hodočastio u Rim, te se više puta zadržao u Quintiliolu kod Tivolija, tamo gdje se danas nalazi kapucinski samostan. Sve do starosti je sačuvao čeznutljivu uspomenu na to mjesto samoće, gdje se nesmetano mogao predavati razmišljanju i molitvi.

U Beču ga nisu oduševljavali jozefinistički profesori teologije, koji su pred slušatelje iznosili kojekakve nauke. Zato je tražio priliku da pođe u Rim, ondje stupi u koji svećenički red i tako napokon dođe do oltara. Došavši s prijateljem Tadejom Hüblom u Rim, primljen je u družbu redemptorista. Još je bio živ njezin osnivač slavni sv. Alfonz Liguori. Klement je odjenuo redemptoristički habit 24. listopada 1784. te poslije vječnih zavjeta 19. ožujka 1785. bio napokon zaređen za svećenika i tako je došao do cilja svojih dugogodišnjih želja i nastojanja. Nekoliko je mjeseci proveo u kući naukâ Frosinone, a zatim je poslan s onu stranu Alpa, s velikim ovlastima, da ondje osniva kuće i ustanove svoje družbe.

Godine 1787. Klement je osnovao u Varšavi prvu kuću svoga reda izvan Italije. A zatim su uslijedile druge kuće po Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Svetac je svima njima upravljao kao generalni vikar, u stvari zamjenik vrhovnog poglavara redemptoristâ. U glavnom gradu Poljske, u Varšavi, Klement je živio i plodonosno djelovao od 1787. do 1808. godine. Središte je toga djelovanja bila crkva Sv. Benona. U njoj je broj pričesti od 2.000 na godinu porastao na 100.000, a već samo to očit je pokazatelj izvanrednog pastoralnog rada. U tom radu Klementa Hofbauera resilo je nepokolebljivo pouzdanje u Boga, neobičan religiozni zanos i žar, velika otvorenost prema ljudima i njihovim potrebama te aktivnost koja nije poznavala ni umora ni zastoja. Svetac se za duše trošio bez mjere i milosrđa.

Hofbauer je u Varšavi osnovao školu za siromašne đake, u kojoj se moglo školovati do 350 dječaka i mladića. Za nadarenije je ustanovljena latinska škola, a doskora bit će otvorena i škola za djevojčice. Neumorni Klement Hofbauer za uzdržavanje tih ustanova nije se stidio ni prosjačiti. Jednom je kod skupljanja milostinje doživio da mu je netko pljunuo u lice. Ostao je miran te rekao: To je bilo za mene, a sada mi dajte još nešto i za moju siromašnu djecu! I gle, onaj koji ga je čas prije tako bezočno povrijedio, posramljen otvori novčanik i udijeli mu bogatu milostinju. Na svojim pohodima kroz grad svetac je nailazio na siročad bez roditelja, prepuštenu na milost i nemilost. On bi ih skupljao, svojim rukama oprao i za njih se dalje pobrinuo.

U crkvi Sv. Benona započeo je s novim tipom dušobrižništva, takozvanim "neprestanim misijama" . Svake nedjelje i blagdana bogoslužje bi započinjalo već u 5 sati ujutro. I kod svih bi se misa izrekla ozbiljna i potresna misijska propovijed. Propovijedalo se na misama i u radne dane. Plodovi nisu izostali. Brojni laici udružili su se u bratovštinu, a svrha joj je bila borba protiv poroka i nećudorednosti.

Taj tako veliki rad je Klement u lipnju 1808. na nalog cara Napoleona morao prekinuti. Njegov je samostan brojio tada 40 redovnika. 25. svibnja 1808. car je pisao maršalu Davoustu:" Čini se da ti redovnici pripadaju onoj kategoriji koju sam istjerao iz Francuske i Italije. Ja ne samo da sam zapovjedio ukinuće te kongregacije, već sam dao nalog da se svaki njezin član pošalje natrag u svoj rodni kraj i da se zatvore njihove kuće." I doista 17. lipnja 1808. varšavski su redemptoristi bili pozatvarani u vojni zatvor u Küstrinu, u Brandenburgu, a zatim nekoliko tjedana kasnije vraćeni svaki u svoj rodni kraj. Kad čujemo za takve i slične nemile događaje u kojima silnici vrše samovolju, pitamo se zašto ih Bog dopušta? - Na to mučno pitanje ne možemo odgovoriti, no vjerujemo da i takva pripuštenja od Boga idu u plan Njegove providnosti, te imaju svoje opravdanje. Čini se da je u ovom slučaju Božja providnost trebala Klementa Hofbauera u Beču, gdje će nakon Napoleonova pada biti središte europske politike.

Klement se s klerikom Martinom Starkom iz Badena povukao u Beč i ondje nastanio, i to će biti posljednja postaja njegova rada, po trajanju ne tako duga, ali po važnosti možda najveća. Njegova snažna ličnost brzo posta u tom gradu ishodište velike vjerske obnove života. Brižno nadgledan od svjetovnih vlasti vršio je najprije dušobrižničku službu u talijanskoj crkvi, zvanoj Minoritenkirche, dok ga godine 1813. nadbiskup Hobenwart nije postavio upraviteljem crkve Sv. Uršule i ispovjednikom tamošnjih redovnica. Glavno mjesto njegove djelatnosti bila je ispovjedaonica i propovjedaonica. Kod njega su se ispovijedale ne samo redovnice već i nebrojeni priprosti kao i vrlo učeni ljudi, studenti i profesori.

Sv. Klement je umro u Beču 15. ožujka 1820. Nad njegovom je smrću proplakao cijeli grad. Tijelo mu je 16. ožujka preneseno u katedralu Sv. Stjepana, a kraj njega su u šutnji, molitvi, ganuću i pobožnosti prodefilirale mase Bečana. Godine 1862. svečevo je tijelo s bečkoga groblja Maria-Enzersdorf preneseno u crkvu Maria Stiegen, koju je car Franjo Josip poklonio redemptoristima. Blaženim ga je proglasio 29. siječnja 1888. papa Leon XIII., a svetim 20. svibnja god. 1909. papa   Pio X. Kasnije je proglašen drugotnim zaštitnikom grada Beča i zaštitnikom pekarâ.

Sv. Klement Hofbauer, kao i toliki drugi sveci, gajio je i naročitu pobožnost prema Majci Božjoj. On je u srcu nosio toliko poštovanje i ljubav prema Gospi, da je silno trpio kad bi je netko jednostavno nazivao Marija. Želio je da se to ime uvijek izgovara s najvećom pobožnošću. Njemu su bili najdraži ovi naslovi Blažene Gospe: Bezgrješna, Žalosna Gospa, Gospa od Navještenja, od Dobrog Savjeta, od Ružarija.

Svetac je rado molio i širio molitvu krunice. Tu je molitvu nazivao svojom " bibliotekom ", jer je u njoj nalazio preobilje građe za najdublja razmišljanja. Uza se je uvijek nosio krunicu, a mladima koje je duhovno vodio, obično bi je poklonio kao najdraži dar. On je bio duboko uvjeren u važnost pobožnosti prema Majci Božjoj. Zato je i govorio " da nitko ne ulazi u nebo bez Marije ". Svetac je bio revan hodočasnik u Gospina svetišta, a umro je baš u podne kad su zvona zvala na Anđeoski pozdrav.