Sveti Liudger

biskup

(742-809)

Sveti Liudger je bio suvremenik cara Karla Velikog. Rodio se iste godine kao i on, tj. 742. u Zuylenu kod Utrechta, u današnjoj Nizozemskoj. Umro je 5 godina prije njega, tj. 26. ožujka 809. u Billerbecku. To vrijeme, iako nama vremenski vrlo daleko, bilo je veoma značajno i za Crkvu i za franačku državu. Tada se stvarala kršćanska Europa. Bilo je to njezino mladenačko doba, tzv. karolinška renesansa, vrhunska točka ranog srednjeg vijeka. Karlo Veliki je u nekom zaletu još nepokrštene Germane htio na silu učiniti kršćanima, a to je bilo promašeno, jer se vjera i krst ne mogu silom nametnuti. Put do srdaca valjalo je tražiti na drugi, bolji način. To su mjesto cara učinili sveci, pa tako i sveti Liudger.

Rijetko nam je koji svetac iz toga razdoblja tako živ i prisutan i danas kao što je to sv. Liudger. To imamo zahvaliti njegovu životopiscu Altfridu. On je na molbu redovnika iz Werdena sastavio svečev životopis. Pri tom se poslužio samim svečevim zapisima koji nose naslov Erinnerungen an Gregor von Utrecht und Bonifatius (Uspomene na Grgura od Utrechta i Bonifacija). Tim je dragocjenim spisom Liudger podigao trajan spomenik, ne samo svojim duhovnim ocima, kojima je vrlo mnogo dugovao, već i samome sebi. Iz spisa jasno izbija njegova duša, misao, značaj i ideali.

Obitelj je iz koje potjecaše Liudger zdušno pomagala misionarsko djelovanje sv. Willibrorda. On sam je već u mladim godinama dospio u samostansku školu Sv. Martina u Utrechtu. Tada je jedino Crkva preko svojih redovnika benediktinaca i preko svojih kaptola imala škole. Kod kuće i u školi čuo je Liudger mnogo o misijskoj djelatnosti svetoga biskupa Willibrorda, koji je umro godine 739. Kao jedanaestogodišnji dječak vidio je slavnog apostola Njemačke sv. Bonifacija. Kasnije će o tom susretu sav potresen zapisati "da je svojim očima vidio časnoga starca, sjedokosog Bonifacija".

Gotovo 12 godina pripremao se Liudger, pod mudrim vodstvom Bonifacijeva učenika opata Grgura u Utrechtu, da bi sam pošao slavnim stopama svojih duhovnih otaca. Više puta je slušao i učenoga Alkuina, koji je bio pravo čudo učenosti svoga vremena. U društvu učenih ljudi i on je zavolio knjigu i znanost. No i misijski rad pa je već kao mladi đakon djelovao kao misionar. Nakon svećeničkog ređenja u Kölnu godine 777. djelovao je kroz 7 godina u Dokkumu, mjestu mučeništva sv. Bonifacija. Od godine 784. do 787. putovao je kao hodočasnik na jug, pa je dopro čak i do Rima, gdje se sastao s papom Hadrijanom I. Iz Rima je pošao u slavni samostan Monte Cassino, kolijevku benediktinskog reda, gdje je ostao dvije godine te pod mudrim vodstvom opata Theodemara proučavao pravilo sv. Benedikta. Tu je živio potpuno kao monah, makar nije položio zavjete. I kroz čitav će život ostati duhovno povezan s benediktinskim redovničkim idealom. Duhovno izgrađen vratio se na sjever da nastavi s misijskim radom. Bila je to želja samoga Karla Velikoga, koga je susreo u Monte Cassinu. Vladara je na njega upozorio njegov nekadašnji učitelj Alkuin. Karlo Veliki je Liudgeru ponudio čak biskupsku stolicu u Trieru, no on je radije još neko vrijeme ostao na misijskoj fronti. Njegov životopisac Altfrid piše o njemu: "Trudio se svim žarom i velikom brižnošću oko divljeg saskog naroda, da mu služi porukom o spasenju. Posvuda je iskorjenjivao otrov trnja, a u revnoj pastirskoj brizi sijao sjeme Božje riječi. Podizao je crkve i postavljao u njih svećenike koje je sam odgojio za svoje vrijedne suradnike u naviještanju Božje riječi."

Središte Liudgerove djelatnosti postade Münster. Ono što je naučio u Utrechtu, Yorku i Monte Cassinu dijelio je na svom misijskom području. Sam nikad nije težio za biskupskom časti, ali je Providnost htjela da 30. ožujka 805. postane prvi biskup Münstera. Kao biskup želio je u apostolskom siromaštvu i jednostavno provesti posljednje godine svoga plodonosnog života.

Pravo se kaže: "Kakav život takva smrt!" To vrijedi i za Liudgera. Kako je živio, tako je i umro. 25. ožujka g. 809. bila je Gluha nedjelja. On je toga dana još propovijedao u Coesfeldu. Poslije toga je hodočastio u Billerbeck. I ondje je još jedanput propovijedao te oko devet sati "bolesna tijela, ali jak po svojoj žarkoj ljubavi, služio pobožno svoju posljednju misu. Tu je također sljedeće noći u prisutnosti svojih vjernih učenika predao svoju dušu Gospodinu" (Altfrid).

Prema vlastitoj želji prvi biskup Münstera pokopan je u Werdenu, u oblasti Ruhra, gdje je godine 800. podigao samostan po pravilu sv. Benedikta. Jedan njegov noviji životopisac piše o njemu: "Liudger stoji pred nama kao neobično privlačna i osvajalačka ličnost. On nije želio biti drugo do čovjek Evanđelja, kao što je i sam nazivao sv. Bonifacija. Njegov je ideal bila evanđeoska, apostolska savršenost. Pri tom je ipak nastojao da odgovori svim zahtjevima svoga vremena. Vjeran u nasljedovanju svoga raspetoga Gospodina bio je uvijek spreman na sve. Revnost koja nije poznavala umora, skromnost, mudrost i umjerenost u duhu pravila sv. Benedikta, prijateljstvo koje osvajaše, ljubav i dobrota bile su plemenite crte Liudgerova značaja" (B. Senger).

Odmah nakon smrti Liudgera počeše štovati kao sveca. Posvećene su mu brojne crkve, tako u Münsteru, Albachtenu, a u novije doba i u Billerbecku i Duisburgu. Billerbeck i Werden postadoše hodočasnička mjesta posvećena sv. Liudgeru. Njegov blagdan 26. ožujka slave još i danas ove biskupije: Münster, Osnabrück, Paderborn, Hildesheim, Köln i Utrecht. O svetom Liudgeru postoji i bogata ikonografija, ali ograničena na područje njegova štovanja.