Blaženi Urban II.

papa benediktinac

(1088. – 1099.)

spomendan 29. srpnja

Urban II., imenom Eudes, latinizirano Odon, rodio se oko g. 1040. u Chatillon-sur-Marne u Francuskoj. Po rodu je bio plemić. Nauke je završio u Reimsu, gdje mu je bio učitelj Sveti Bruno, kasniji osnivatelj kartuzijanskoga reda. Reims je tada bio jedno od najslavnijih duhovnih žarišta Europe. Odon je postao reimski kanonik, ali je kasnije stupio u slavni benediktinski samostan u Clunyju. U njemu je poprimio duh crkvene reforme i borbenosti za slobodu Crkve. Jedno je vrijeme obnašao službu priora. Skupa s opatom Hugom našao se u Canossi kod velikog pape Grgura VII. G. 1077. izabran je za biskupa u Ostiji naslijedivši na toj stolici Svetog  Petra Damianija. Papa ga je Grgur VII. u dva navrata slao u Njemačku kao svoga poslanika.

Odon je 12. ožujka 1088. u Terracini izabran za papu. Izbor nije mogao biti u Rimu, jer je ondje stolovao protupapa Klement III. Uzeo si je ime Urban II. Kao papa pokušao je ući u Rim, no uspio se zadržati samo nekoliko dana na Tiberskom otočiću živeći od milostinje dobrih ljudi. Kasnije, tj. 3. srpnja 1089. Urban II. je ipak mogao trijumfalno ući u Rim, dok je protupapa pobjegao u Tivoli.

Zakoniti se papa dao sav na rad za obnovu Crkve. Radi toga je u Melfiju u južnoj Italiji sazvao sabor na kojem je sudjelovalo 70 biskupa. Sabor je izdao 16 kanona, koji su osuđivali simoniju, zabranjivali laičku investituru, od klerika zahtijevali celibat, počevši od reda subđakonata, a od redovnika strogo obdržavanje samostanske stege.

U početku svoga pontifikata Urban je prema klericima, a i svjetovnim knezovima, pokazivao priličnu širinu i popustljivost. No kad je utvrdio svoj položaj, odlučno se borio protiv svakog uplitanja svjetovnih vladara u crkvene poslove. Radi te svrhe mnogo je i putovao. Tako je pošao u Bari, gdje je posvetio baziliku Svetog Nikole. Baš tada su, naime, bile prenesene s Istoka u taj grad relikvije Svetog Nikole. Papa je tada posvetio za biskupa u Bariju benediktinca Iliju, koji je bio veoma zaslužan za gradnju bazilike Svetog Nikole.

God. 1095. papa je održao Opću sinodu u Piacenzi, na kojoj je sudjelovalo 4.000 klerika i 3.000 laika. Zbog tolikog mnoštva skup se morao održavati vani na otvorenom. Papa je proglasio odredbe kojima ne priznaje ređenja postignuta simonijom, kao ni ona što su primljena od raskolnika. Obnovio je osudu krivih nauka, te osudio protupapu i njegove sljedbenike.

Nakon toga je Papa pošao u Francusku gdje je najavio crkveni sabor u gradu Clermontu. Taj je Sabor po svom značenju ušao u povijest Crkve i svijeta. Na njemu je papa Urban II. svojim vatrenim govorom pozvao kršćane na obranu svetih mjesta u Palestini. Taj je govor proizveo nezapamćeno oduševljenje. Sam Papa preuzeo je na sebe tehničku organizaciju prve križarske vojne. S Genovežanima je pregovarao o potrebnom brodovlju. Na čelo vojne postavio je biskupa iz Le Puya Ademara de Monteila i touluškoga vojvodu Rajmunda.

Ishod prve križarske vojne nije bio baš sjajan, jer je stajala odviše mnogo žrtava. Unatoč tome, 15. srpnja 1099. križari su oslobodili Jeruzalem. Vijest o tome nije zatekla Papu na životu jer on je umro 29. srpnja. Stvarno je Jeruzalem bio već dva tjedna slobodan, no vijest je o tome zbog slabih prometnih veza stigla znatno kasnije

Urban II. je još za života zbog svog stroge askeze, neuništive revnosti, duboke pobožnosti, uživao velik ugled i poštovanje kod svih slojeva vjernika. Njegov kult od pamtivijeka službeno je potvrdio 14. srpnja 1881. papa Lav XIII. Urban II. je u svome pontifikatu imao za uzor svoga prethodnika Svetog Grgura VII., čiji je bio i bliski suradnik. Sam je izjavio: »Što je Grgur zabacio, zabacujem i ja, što je on smatrao pravim i katoličkim, to potvrđujem i ja.« Povjesničari Franzen i Baumer kažu: »Kad je Urban II. umro 29. srpnja 1099., papa je bio priznat kao glava kršćanstva na crkvenom i političkom polju. On je odlučno pridonio ugledu papinstva. Sada više nije bio car vrhovni gospodar kršćanstva već papa. On je onaj koji ujedinjuje sile kršćanskoga Zapada i pokazuje im odlučujuće ciljeve.«

Spomenimo još i to da je Urban II. bio veliki promicatelj štovanja Majke Božje. On je odobrio i veoma proširio praksu moljenja Malog časoslova BD Marije, moljenje Zdravomarije ujutro i navečer te da se subota slavi kao dan posvećen Majci Božjoj. Nešto se od toga zadržalo sve do danas, kad Crkva u vremenu preko godine u bogoslužju slavi svetu Mariju u subotu, dakako, ako u subotu ne padne kakav blagdan ili obvezni spomendan kojeg Sveca.Papi Urbanu II. se u snu ukazao Sveti Benedikt i oslobodio ga križobolje. Ovom se papi obraćaju bolesnici sa križoboljom.