Blaženi Julijan Maunoir
svećenik, isusovac, apostol Bretanije
( 1606. - 1682.)
spomendan 28. siječnja
Rođen je Saint-George de Reintembault 1. listopada 1606. Stupio je u Družbu Isusvu pa je nakon teološkog studija zaređen za svećenika. Povjerena mu je služna rektora kolegija. Kao upravitelj kolegija u Quimperu, da bi mogao u vjeri poučavati djecu iz okolice, naučio je teški bretonski jezik. To mu je išlo tako lako i brzo da je smatrao pravim čudom. Čudo je uvijek neki znak. Pa nije li to znak i za njega? Bog će pokazati da je, zaista, tako. Poslao mu je svećenika Dom Mihaela Le Nobletza, koji je odbijajući sve nadarbine obilazio naviještajući Evanđelje siromasima. Bogom prosvijetljen upoznao je da će isusovac o. Maunoir nastaviti njegovo djelo. Ocu Julijanu to nije bilo odmah jasno, ali mu je Bog poslao bolest koja za dug život nija davala nikakve nade. Julijan se zavjetovao Bogu da će se, ako ozdravi, sav posvetiti misijama u Bretanji. I čudo se dogodilo. On je ozdravio. Sada je valjalo izvršiti Bogu dano obećanje. No, to baš nije išlo tako lako.
Na oca Julijana oboriše se nemilo mnoge poteškoće i zapreke. Usprotivio mu se najprije biskup Quimpera, a nije u njega kao redovnika i isusovca imao povjerenja ni jedan dio klera.
Štoviše, i njegova subraća su bila sumnjičava prema njegovu misijskom pothvatu, a nedostajalo je i materijalnih sredstava. Slab i nepostojan duh bi se brzo slomio ili bar pao u malodušnost. Kod Julijana Maunoira ipak nije bilo tako. On je bio čvrsto uvjeren da su pučke misije u Bretanji za nj jasna volja Božja pa je samo s jednim pratiocem, 20 godina od sebe starijim ocem Petrom Bernardom, koji još k tome nije ni govorio bretonski, pošao u svoju veliku životnu avanturu. Tako to čine pravi sveci koji sve svoje pouzdanje stavljaju u Onoga koji ih neodoljivo zove. Božji narod, koji ima razvijen osjećaj vjere, brzo je u masama odgovorio na njegov zov. Deseci tisuća tiskaju se oko njega, netremice slušaju njegove vatrene propovijedi i praktične pouke, pristupaju svetim sakramentima i postaju bolji. Bog je sa svojom milošću na djelu.
O. Maunoir ostavljao je posvuda iza sebe župe ojačane u vjeri, a i pastire koji su bili prikladni da nastave njegovo djelo. Za jednostavan bretonski narod Julijan je bio, a još je i danas Tad Mad, to jest dobri otac. Svima je prednjačio svojim svetačkim primjerom, osobito primjerom poniznosti, revne i postojane molitve, čednosti. Bog ga je proslavio i čudesima pa je ozdravljao bolesnike, oslobađao opsjednute i čitao savjesti. Resio ga je i duh siromaštva. Nije mu bilo stalo ni do kakva materijalnog dobitka. Jedini njegov dobitak bile su duše kojima se posve žrtvovao. Čim je iscrpljen dugogodišnjim radom preminuo 28. siječnja 2682., narod ga je počeo štovati i zazivati kao svoga sveca i apostola. Crkva je 20. svibnja 1951. po Piju XII. potvrdila to štovanje, a Bretanja je još i danas u vjerskom pogledu jedna od najboljih francuskih pokrajina.