Blaženi Josip Anchieta

svećenik, isusovac, misionar, apostol Brazila

( 1534. - 1597.)

spomendan 9. lipnja

Za kršćanstvo u Brazilu zaslužan i sin Kanarskih otoka Josip Anchieta, koji se ondje rodio 19. ožujka 1534. Bila je to godina kad su na blagdan Velike Gospe prvi isusovci, sakupljeni oko Sv. Ignacija, položili u Parizu na Montmartreu svoje prve zavjete.

Josip Anchieta je stupio u Družbu Isusovu u Coimbri, u Portugalu 1. svibnja 1551. Prije toga je polazio tečaj logike na Sveučilištu u istom gradu. Zanimljivo je da su ga zbog slaba zdravlja dvije godine kasnije poslali na oporavak čak u daleki Brazil, ali Josip je ondje ostao i postao neumoran misionar te prostrane zemlje.

Iskrcavši se 8. srpnja 1553. u lučkom gradu Bahia, nekadašnjem središtu Brazila, već je godine 1554. s ocem provincijalom, glasovitim misionarom i organizatorom brazilskih misija, Manuelom de Nobregom sudjelovao u osnivanju nove misije i otvorenju kolegija Družbe Isusove u Piratiningi. Kolegij je otvoren 25. siječnja, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, a po njemu je i grad dobio i sve do dana današnjega sačuvao ime sv. Pavla. To je Sao Paulo. Taj velegrad ubraja bl. Josipa Anchietu među svoje osnivače. On je u njemu bio učitelj gramatike, kako za sinove Portugalaca doseljenika tako i za urođenike. Da bi što bolje mogao djelovati među ovima potonjima, naučio je i njihov jezik, zvan "tupi-guarani". Taj je jezik tako dobro naučio da je na njemu napisao vrijednih djela koja kod stručnjaka jezikoslovaca još i danas uživaju velik ugled.

Napustivši rad u školi o. Anchieta je postao neposredan suradnik Nobrege, pa je tako skupa s njime godine 1563. sudjelovao u pregovorima između Portugalaca i okrutnih domorodaca Tamoyosa, koji su uznemirivali naseobinu sv. Vinka. Njih su protiv Portugalaca potpomagali francuski hugenoti. Anchieta je bio vrlo hrabar mirotvorac pa je za vrijeme pregovora, koji su se odugovlačili u nedogled, bio kao talac među ljudožderima Iperoig, najraširenijim plemenom Tomoyosa. Dakako da je bio u stalnoj smrtnoj opasnosti i to od najokrutnije smrti.

Tek godine 1566. Josip Anchieta je zaređen za svećenika, a sljedeće godine pratio je Nobregu na osnivanje jedne ustanove u gradu Rio de Janeiro. Kroz 10 godina vršio je službu superiora, tj. poglavara misije sv. Vinka, a na brizi su mu bili pripadnici plemena Tapuyas ili Miramoviz. Kako je sve povjerene poslove i službe vršio vrlo vješto, to je od godine 1578. do 1586. preuzeo kao provincijal i vodstvo Brazilske provincije. Kad mu je prošao mandat službe, pošao je u Retiribu i sav se posvetio obraćenju urođenika. Tražio ih je neumorno po prašumama te ih učio da od nomadskog života prijeđu u nova naselja i ondje se za stalno nastane. U Retiribi je 9. lipnja 1597. na glasu svetosti umro. Taj je grad kasnije brazilska vlada po njemu prozvala Anchieta.

Iako ga je Crkva dosada službeno samo beatificirala bl. Josipa Anchietu, Božji narod u Brazilu slavi ga kao svoga narodnog sveca. Slavi ga zbog njegovih kreposti, njegove požrtvovnosti, čudesa, osobito vlasti nad prirodnim silama, divljim zvijerima i raznim bolestima. Brazilski kulturni krugovi slave ga kao oca i tvorca brazilske književnosti. I njemu se stvarno duguje prva gramatika jezika "tupi". Ona na portugalskom jeziku nosi naslov Gramatička vještina jezika koji se najviše upotrebljava na brazilskoj obali. Doživjela je više izdanja: I. u Coimbri 1595., II. u Leipzigu 1858., III. u istom gradu 1874. te napokon novije izdanje godine 1933. u Rio de Janeiru. Sastavio je i Kršćanski nauk i vjerske tajne na način dijaloga a na službu i dobrobit indijanskih katekumena. Pisao je propovijedi, pjesme, napjeve, drame vjerskog sadržaja i to na portugalskom, latinskom, tupi i guarani jeziku.

Kad se kao talac nalazio kod Iperoiga, na pijesku je napisao veliku pjesmu o Majci Božjoj u 2893 distiha na latinskom jeziku, naučio je napamet te kasnije na slobodi stavio na papir. Pjesma je izišla u 4 izdanja. Na isti je način sastavio i pjesmu u 2947 heksametara, a posvećenu guverneru Brazila Mendi Saau. Ta je pjesma otkrivena u Rio de Janeiru tek 1958. godine.

Uz ta literarna i nabožna djela imamo od njega i brojna pisma te izvještaje koji daju dragocjene podatke o najstarijoj brazilskoj povijesti. Štovatelje Srca Isusova radovat će podatak da je blaženi o. Josip Anchieta u Guarapary, biskupija Espiritu Santo, sagradio crkvu i posvetio je Srcu Isusovu. Bilo je to 100 godina prije poznatih objava Srca Isusova u Paray-le-Monialu. Ta crkva ima na pročelju staru sliku koja prikazuje kalež a nad njim Presveto Srce, nad kojim se diže križ. Unutar crkve u luku nad korom nalazi se druga slika Srca Isusova, koja prikazuje u rani na boku umjesto sulice križ, a time je puna najdivnije znakovitosti, izričući otajstvo našega spasenja.

Blaženi O. Josip Anchieta utjelovio je u sebi najodličnije osobine isusovca: misijski duh, pobožnost Srcu Isusovu i Majci Božjoj, spisateljski rad. Sv. Ivan Eudes već je u XVII. stoljeću zapisao: "Preko 300 isusovačkih pisaca posvetilo je svoje pero pohvalama Majci Božjoj." Jedan je od njih i o. Anchieta. No on je i vatreni štovatelj Srca Isusova pa je već godine 1562. sastavio molitvu u distisima, u kojoj izriče želju da bi kroz ranu na boku ušao u Srce Isusovo, u kojem želi živjeti. Bio je, dakle, sav Isusov i Marijin, a iz tih je izvora crpio neiscrpivu snagu za svoj izvanredni apostolat. Ivan Pavao II. proglasio ga je blažennim 22. lipnja 1980.