Sveta Sofija Milanska (Rimska)

udova, mučenica sa tri kćeri

( +130.)

spomendan 30. rujna ( a i 15. svibnja)

Sveta Sofija je gorljiva kršćanka iz Milana. Nakon smrti svojeg bogatog supruga  sa svoje tri kćeri: Vjera (12. godina), Nada (10 godina) i Ljubav (9 godina) odlazi u Rim sa željom da postigne mučenički vjenac. Gospodin je prihvatio njezinu žrtvu. Za vrijeme cara Hadrijana bila je otkrivena kao kršćanka pa je sa kćerima privedena pred cara. Hrabro su ispovjedile vjeru u Isusa Krista. Naređeno im je da prinesu žrtvu poganskoj boginji Artemidi. Kad su to odbile, udarene su na teške muke i mačem pogubljene. Odmah su čašćene kao mučenice. Sačuvano je svjedočanstvo iz 6. stoljeća o štovanju Svete Sofije u Rimu. Papa Sergije II. je oko 845. njezine relikvije pohranio u crkvi  Svetog Martina ai Monti. Dio svetičinih relikvija je za vrijeme biskupa Remigija Strassburškog 778. donesene u ženski samostan  Eschau u Elzasu. Tokom srednjeg vijeka u raznim nevoljama su se vjernici utjecali u zagovor Svete Sofije sa "Sofijinim Misama".

Štovanje Svete Sofije jako je prisutno u Istočnoj Crkvi.  Na Istoku postoje veličanstvene crkve podignute u čast Svetoj Sofiji : Carigradu, Solunu i glavnom gradu Bugarske, koji po njoj ima i svoje ime. Slavi se zajedno sa Istočnim Crkvama spomendan 30. rujna. Mučeništvo Svete Sofije i kćeri navodi Rimski Martirologij.   Međutim u južnoj Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj  se Sveta Sofija štovala 15. svibnja, pa je bila priključena uz spomene ledenih Svetaca pa se spominje kao "Hladna Sofija". Pjesnikinja iz Donje Saske, Hrotsvtha (Roswitha) iz Gradersheima (935-975.) u svojoj drami 'Sapientia' uzveličala je mučeničku smrt Svete Sofije i njezinih kćeri.