Sveti Ivan Houghton i drugovi

Kad je engleski kralj Henrik VIII. zbog svoga brakolomstva prekinuo s Rimom i sebe proglasio glavom Engleske crkve, mnogi mučenici posvjedočiše krvlju svoju vjernost papi kao Kristovu namjesniku na zemlji, Petrovu nasljedniku i vrhovnom poglavaru Katoličke crkve. Najslavniji su između njih sv. Toma More i Ivan Fisher. Žrtve toga progonstva bili su i kartuzijanci kartuzije zvane Kuća pozdrava Blažene Djevice Marije kod Londona. Kraljevi emisari tražili su i od redovnika kartuzijanaca, kao uostalom od svih punoljetnih građana, da priznaju opravdanom Henrikovu rastavu braka od njegove prve žene Katarine Aragonske, a da kao englesku kraljicu prihvate Anu Boleyn.

Prior samostana Ivan Houghton i prokurator Umfred Middlemore odgovoriše emisarima da ne mogu shvatiti kako može kraljev brak s prvom ženom biti nevaljan. Zbog te izjave bili su odmah pozatvarani u zloglasni londonski Tower. Nasilnik takvo slobodno izjašnjavanje mišljenja nije mogao mirno podnijeti. U tome su silnici svih vremena i svih boja uvijek isti. Oni poštuju jedino svoje mišljenje. Tuđe gaze bez milosrđa i najmanjih skrupula. Nakon mjesec dana u zatvoru i nakon mnogog razmišljanja dva su se kartuzijanca uvjerila da se tu ipak ne radi o stvari vjere, za koju bi svakako, ako ustreba, valjalo i poginuti, pa su se podložili kraljevoj odredbi i bili pušteni na slobodu.

Vrativši se u samostan, nađoše prilično zbunjenu redovničku zajednicu. Redovnici nisu znali što im je činiti i kako se u toj neugodnoj kraljevoj aferi držati. Prior im je savjetovao da se svi pokore kraljevoj naredbi te žive u miru i nadi da time ipak nisu uvrijedili Boga. Nisu morali dugo čekati jer brzo opet dođoše u samostan kraljevi emisari i od svih ostalih redovnika zatražiše da polože istu prisegu kao i njihov prior i ekonom. Redovnici su ih dvaput odbili, no silnici dođoše i po treći put, i to u pratnji gradske uprave i njihovih vojnika. Tada, to jest 25. svibnja 1534., svi položiše traženu prisegu. Bilo je to popuštanje koje im je donijelo samo kratkotrajan mir.

Već koncem g. 1534. kao odgovor na papino odbijanje kraljeve rastave braka s Katarinom kralj izda novi dekret u kojem od svih svojih podanika bezuvjetno traži da se odreknu poslušnosti papi, a njega pod prisegom priznaju glavom Engleske crkve, kako u duhovnim tako i u vremenitim stvarima, osuđujući sve one koji to ne bi učinili kao buntovnike, izdajnike i uvreditelje kraljevskoga veličanstva. Čovjeku opijenu vlašću nikada dosta vlasti; on je uvijek žedan baš kao i pijanac za vinom.

Vijest je došla i u spomenuti kartuzijanski samostan. Prior je sazvao sve redovnike na vijećanje. Ishod je bio da je sada posve jasno o čemu se nadi. I jer se radi o stvarima vjere, svi jednodušno zaključiše da su spremni prije žrtvovati život negoli se odcijepiti od prave Crkve. Drugog izbora za njih tada više nije bilo.

U međuvremenu dođoše u londonsku kartuziju zbog poslova svojih kuća o. Robert Laurence, prior samostana Beauvale i otac Augustin Webster, zavjetovani redovnik iz samostana Sheen te prior samostana od Pohođenja Marije Djevice kod Axholma. U zajedničkom razgovoru doznadoše o opasnosti koja im novim kraljevim dekretom prijeti, pa odlučiše poći Tomi Cromwellu, kraljevom namjesniku, te ga zamoliti da njegovim posredovanjem kralj sve kartuzijance izuzme od polaganja nove prisege. Silnikov pomoćnik Cromwell se razgnjevi na kartuzijance te im zapovjedi da dođu opet sutra i onda će sve saznati. Sutradan dođoše Laurence i Webster te ponoviše svoju molbu, no odmah ih kao buntovnike i izdajice zatvoriše u Tower.

Nakon tjedna tamnovanja predvedoše ih u veliku dvoranu u Westminsteru te u prisutnosti brojnih plemića sam ih Cromwell upita da li će se pokoriti novom kraljevu dekretu. Redovnici su to odbili pa ih vratiše u zatvor, a ondje im se pridružiše i otac Reginald Reynolds iz kuće Sion, reda svete Brigite, te jedan svjetovni svećenik, župnik crkve u Isleworthu, koji se također nisu htjeli podložiti samovoljnoj kraljevoj odredbi. Pravnici su ispočetka optužene proglasili nedužnima, no kasnije pod Cromwellovim pritiskom pogaziše glas savjesti i pravde te dadoše negativan sud o njima. I tada je njihova sudbina bila zapečaćena. "Pravno" ih proglasiše krivcima povrijeđenoga kraljeva veličanstva i prema tome vrijednima smrti. Takva je obično "pravda" svih nasilnika. Oni u svojoj zaslijepljenosti bolje ne poznaju.

Okrivljeni obukoše redovničko i svećeničko odijelo 4. svibnja 1535. Povezaše ih i položiše na hasure pa ih po kamenom i blatnjavom putu odvukoše do Tyburna, tri kilometra daleko od Towera, i tamo budu smaknuti. Ta okrutnost imala je svrhu da katolicima natjera strah u kosti. Neka znaju što ih čeka ako Henrika ne priznaju glavom Engleske crkve.

Mučenici su se sjajno držali. O. Ivan Haughton prvi bi odriješen i predveden pred krvnika, koji ga zamoli za oproštenje. Mučenik ga u znak praštanja zagrli. Zatim se pun vedrine uspne na kola koja ga odvedoše do ispod pripremljenih vješala. Još su mu jednom upravili poziv da se pokori kralju i parlamentu, no on je mirno ali odlučno to odbio. Naglas je ponavljao Isusove riječi s križa: "U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!" Bio je tada već na vješalima. Čuvši te riječi, jedan je od prisutnih odmah prerezao uže i mučenik još živ pade na zemlju. Krvnik ga je svukao, izvadio mu utrobu i dok se spremao da zahvati i srce, mučenik je još smogao snage da izrekne svoj posljednji zaziv: "Preblagi Gospodine Isuse, budi mi milostiv u ovome času!" Na istom mjestu, isti dan, poginuše i druga dva kartuzijanca: Robert Laurence i Augustin Webster te župnik iz Islewortha. Tjelesa su im isjekli na komade te izložili po londonskim trgovima, želeći na taj način što više zaplašiti papiste, kako su nazivali katolike vjerne papi.

Slična je sudbina čekala i ostale kartuzijance. Prvi dođoše na red Umfred Middlemore, vikar, Vilim Exmew, veoma učen u latinskom i grčkom jeziku, te Sebastijan Newdigate, plemić, koji je prije stupanja u red bio odgojen na kraljevskom dvoru. Sva su trojica bili poznati kao redovnici sveta, kreposna i stroga života. Mučeni najprije najokrutnije u zatvoru, smaknuti su napokon 19. lipnja iste godine.

Nakon tih žalosnih događaja preostali kartuzijanci, bojeći se da im ne sruše samostan, odlučiše ipak položiti prisegu. Međutim, ne svi: desetorica od njih ne htjedoše izgubiti vječni za vremeniti život. Osamnaestorica, koja prisegnuše, nisu ipak spasili samostan, jer su iz njega bili protjerani, a samostan prodan strancima.

Godine 1886. kartuzijanski su mučenici proglašeni blaženima. U Londonu je obnovljena kartuzija koja svoju subraću mučenike svake godine 4. svibnja najsvečanije slavi kao uzore vjernosti glasu savjesti i hrabre svjedoke vjernosti Crkvi i papi. I pravo je da ih slave, i mi skupa s njima, jer su časno i slavno završili svoj zemaljski vijek. Nisu se dali zastrašiti prijetnjama i za svoje su ideale pošli hrabro u smrt. Njihova je uspomena zauvijek blagoslovljena.