Blaženi Ivan Martin Moyë
svećenik, misionar i utemeljitelj
(1730. - 1793.)
spoemendan 4. svibnja
Brojne, dobre i zdrave obitelji kolijevka su duhovnih zvanja, a isto tako i svetaca. To isto vrijedi i za seljačku obitelj Moyë u Cuttingu, biskupije Metz, danas u Francuskoj. U njoj se 27. siječnja 1730. rodio Ivan Martin Moyë. Obitelj je imala trinaestero djece. Ivan Martin je započeo svoje naukovanje u isusovačkom kolegiju u Pont-a-Moussoneu, nastavio ga u Strassbourgu, a zatim ušao u sjemenište u Metzu, gdje je 9. ožujka 1754. zaređen za svećenika.
Već je kao mladić bio poznat po svojoj pobožnosti i ozbiljnosti života, koja bi se čak mogla nazvati strogost. Od samoga sebe zahtijevao je mnogo, a isto tako i od drugih, a to mu je često puta stvaralo neugodnosti.
U njegovoj svećeničkoj djelatnosti razlikujemo tri razdoblja: župnička služba (1754-1767), apostolat u Kini (1771-1783) i župne misije.
Ivan Martin je bio nadaren umnim sposobnostima pa su ga njegovi crkveni poglavari htjeli učiniti profesorom, no on je želio raditi kao pastoralni radnik i tako je radio na više župa. Vođen svojom velikom revnošću počeo je propovijedati i izvan grada Metza, gdje je bio na službi, i to u najrazličitijim sredinama. Ne mogavši uspostaviti dijalog s protestantima onoga kraja, napisao je za njih Raspravu o milosti u dva sveska. Djelo je g. 1774. i tiskano u Nancyju.
Obilazeći kao propovjednik mnoga mjesta, upoznao je svu materijalnu i moralnu zapuštenost francuskih sela. Tada mu je došla na pamet misao na koji bi način mogao pomoći seoskim dušobrižnicima. Po selima bi za siromašnu djecu valjalo otvarati škole i povjeriti ih redovnicama. One bi svojim radom pružale odlično kršćansko svjedočanstvo, a ujedno bi pomogle evangelizaciji, naviještanju. I mora se priznati da je u tome razmišljanju bio veoma dalekovidan. Želio je ostvariti ono što danas ostvaruju redovnice-katehistice po župama. Njegova misao zapravo i nije bila nova jer ju je pola stoljeća prije njega ostvarivao baš u Francuskoj sv. Ivan de la Salle, osnivač Školske braće i prvih pučkih škola. Isto je sa sestrama ostvarivao kanonik Vatelot, ali siromašnija sela nisu mogla dobiti njegove sestre učiteljice. Ivan Martin je htio pomoći baš takvima, pa je u prvim konstitucijama svoga reda silno naglasio siromaštvo i rad za siromašnu djecu. I u tome je bio uistinu suvremen jer je davno prije kardinala Lercara i II. vatikanskoga sabora počeo naglašavati "Crkvu siromaha", ali tako da je nešto stvarno za njih i učinio. On je želio da njegove učiteljice budu "žene pune revnosti, kojima će biti mnogo na srcu spasenje siromašne povjerene im djece i koje će zato morati biti spremne da se suoče s naporima svake vrste".
G. 1763. Ivan Martin je uz dopuštenje kapitularnog vikara mogao otvoriti dvije škole, i to u Vigyu i Befeyu kod Metza. Uvjeti za rad tražili su pravi heroizam i stoga se djelo nije baš razvilo ni proširilo. Tako je bilo barem u početku, no kasnije se stanje znatno popravilo pa se djelo i proširilo. Utemeljitelj je svoje sestre nazvao Sestrama od Providnosti. Time je htio naglasiti da sve svoje pouzdanje stavlja u Boga, a ne u ljudska sredstva. Takvi su, eto, pravi Sveci. Oni u prvom redu računaju s Bogom. Za svoje sestre utemeljitelj je napisao dva djela: Nacrt škola za sela Kćeri od Providnosti te Pravila i pouke za vladanje sestara.
Blaženi Ivan Martin je u svome radu nailazio na mnoge kušnje, jedanput je bio čak udaren i crkvenom kaznom. Sve je to u njemu stvaralo uvjerenje da su to znakovi Providnosti, koja ga želi imati negdje drugdje. I tako mu se rodila misao da pođe u vanjske misije. Želeći je ostvariti, nekoliko je mjeseci proveo u Sjemeništu za vanjske misije u Parizu. Dobio je 7. rujna 1771. naredbu da otputuje u Macao. Svoje djelo u Francuskoj povjerio je dvojici svećenika, svojih velikih prijatelja.
Novi je misionar napustio Francusku 30. prosinca 1771. i krenuo oko Afrike na Daleki istok. Zaustavio se na otoku Mauriciju, zatim preko Malake stigao u Macao. Ondje bi određen da bude pomoćnik apostolskog vikara, monsinjora Pottiera u pokrajini Se-Tchuan. Tada je još uvijek strancima bio zabranjen ulaz u Kinu. Ivan Martin se uz velike poteškoće i opasnosti kroz šest mjeseci probijao dok nije napokon stigao do polja svoga rada. Prvo što je morao učiniti bilo je da nauči kineski. On je to izveo s nevjerojatnom lakoćom. Tako je dobro naučio kineski da je sam na tom teškom jeziku sastavio lijep molitvenik. No nije mu isto tako lako bilo prilagoditi se životu i običajima Kineza. Njihova hrana prouzrokovala mu je mnoge probavne smetnje.
Misionarski je rad u Kini tada bio izvanredno opasan. To je osjetio i Ivan Martin. Sve se moralo odvijati u najvećoj tajnosti i uz krajnji oprez. Unatoč mjerama opreznosti, dvaput je bio uhvaćen, zlostavljan i pravo je čudo da je izbjegao smrti. I u Kini je želio otvoriti škole slične onima u Francuskoj. Osnovao je „Institut za kineske djevojke“. Stoga je skupljao udovice i djevojke te ih počeo poučavati i spremati za takav posao. On se u Kini kao i u Francuskoj silno zalagao za krštenje male djece. Za Francusku nam to može izgledati malo neobično. Iako je krštenje djece bilo u običaju i od Tridentskog sabora propisano, mnogi su ga dušobrižnici iz sama nemara zanemarivali. Ivan Martin je uz pomoć svojih učiteljica osnovao Anđeosko djelo za krštenje djece. Zahvaljujući toj ustanovi uspjelo mu je samo u jednoj godini pokrstiti 30.000 djece. Budući da je zbog neimaštine smrtnost kod djece u Kini bila veoma velika, to je pogodovalo njegovu nastojanju oko pokrštavanja male djece. No često su bila u pitanju i djeca koja nisu bila u smrtnoj opasnosti. Kongregacija za širenje vjere za takve je tražila veći oprez pri krštavanju. Valjalo je osigurati najprije kršćanski odgoj. Ivan Martin se tim normama pokorio. Revni je misionar i u Kini nailazio ne samo na poteškoće već i na nerazumijevanje crkvenih poglavara i suradnika. To ga je ispunilo žalošću i on obeshrabren i umoran zamoli da se smije vratiti u Francusku. I sveci znadu biti umorni. To je zato što su i oni ljudi i ne smijemo im to uzeti za zlo.
Ivan Martin je uz dopuštenje poglavara 2. srpnja 1783. mogao napustiti Kinu. Za vrijeme dugog putovanja napisao je vrijedan izvještaj, koji se kao povijesna dragocjenost danas čuva u Portieuxu. U njemu se nalazi sve ono što je kroz deset godina zapazio i doživio u Kini. Prije nego je stigao u Pariz, stigle su već kritike protiv njega i tako se nije smio ni mogao zadržati u sjedištu za vanjske misije, već se vratio u svoju Lorenu i ondje nastavio prijašnjim radom. Bavio se upravljanjem Ustanove od Providnosti, držao je po raznim župama pučke misije, a sabirao je i pomoć za ustanove što ih je osnovao u Kini. U tome je radu dočekao Francusku revoluciju. Sam je odbio položiti prisegu na novi ustav, a na to je hrabrio i druge svećenike. Zbog toga je s novicijatom i sestrama morao pobjeći u Trier, u Njemačku. Svoje posljednje misije držao je god. 1792. u Bitcheu. S jednakom je lakoćom govorio njemački kao i francuski pa je mogao propovijedati i na njemačkim župama. Za vrijeme jednog pohoda bolnici zarazio se i više nije ozdravio. Umro je 4. svibnja 1793.u Rheinland-Pflanzu. Tog velikog apostola i slugu Božjega papa Pio XII. proglasio je 21. studenoga 1954. blaženim.