Blaženi Aleksandar Haleški

svećenik, franjevački naučitelj

(1185. - 1245.)

spomendan 21. kolovoza

Na početku franjevačkoga pokreta, koji je rodio i franjevačku teološku školu, stoji ime Aleksandra Haleškoga, zvanoga »doctor irrefragabilis« – nepovrgljivi naučitelj – a koga Franjevački martirologij na današnji datum spominje kao blaženika. Taj vremenski nama prilično dalek čovjek zaslužuje ipak da ga upoznamo i to zbog njegovih kršćanskih vrlina razboritosti, poniznosti i siromaštva te njegove učenosti na području teologije i crkvenoga prava.

Aleksandar se rodio u Hales Owenu, grofoviji Shropshire, u Engleskoj, oko g. 1185. Od imena Hales dobio je i nadimak Haleški. Završivši prve nauke u domovini, bio je poslan u Pariz, gdje je između 1201. i 1207. g. studirao na Filozofskom fakultetu, da bi na njemu tri godine kasnije i sam predavao kao profesor. Nešto kasnije svojski se dao na studij teologije pa je od g. 1220. na Teološkom fakultetu bio glavni profesor ili magister. Kad je g. 1229. došlo do sukoba između Sveučilišta s jedne te francuske kraljice Blanke i papina poslanika s druge strane, Aleksandar se Haleški s većim dijelom profesora i studenata iz Pariza povukao u Angers.

Kao čovjek od velikog ugleda Aleksandar se od kolovoza 1230. do svibnja 1231. nalazio u Rimu da ondje kod Rimske kurije zastupa interese Sveučilišta. Iz Rima odlazi u Englesku, gdje boravi godinu dana. Ondje je već prije zadobio čast kanonika crkve Sv. Pavla u Londonu, zatim u Lichfieldu te arhiđakona u Coventryju.

Kad se situacija u Parizu stišala, Aleksandar se opet vraća onamo i preuzima svoju profesorsku katedru. Uz to je i poklisar engleskoga kralja Henrika III. kod francuskoga kralja sv. Ljudevita IX. I tada se – bilo je to vjerojatno u jesen 1236. – u njegovu životu zbiva neočekivan preokret. Bogat crkvenim nadarbinama, vodeći profesor u Parizu, na glasu zbog svoje učenosti, razborit, čovjek od ugleda, odriče se svega te stupa u franjevački red. Bila je to bomba za cijeli Pariz jer, eto, jedan od njegovih najglasovitijih i najuglednijih profesora postaje siromašan redovnik. Takvo se nešto nikad ne može tumačiti naravnim razlozima. Tu je uvijek po srijedi nadnaravni činitelj, svjetlo Božje milosti, koja čovjeka vodi k većem savršenstvu.

Ulaskom Aleksandra Haleškoga u red udareni su temelji franjevačke škole u Parizu, zvane Schola fratrum minorum, iz koje proizađoše mnogi odlični učitelji, prvi među njima Jean de la Rochelle. Glas se o Aleksandru Haleškom pronio daleko izvan Pariza pa ga je Vilim d’ Auvergne kao pariški biskup mogao uzeti za suca u sporu koji je u Bruxellesu izbio između kanonika i franjevaca. Iako je u to doba, tj. g. 1241., Aleksandar Haleški i sam bio franjevac, mogao je ipak doći u obzir kao sudac u sporu jer je bio čovjek koji se znao izdignuti iznad onoga što je »naše« na ono što je objektivno pravedno.

Kao čovjek od ugleda, kreposti i znanosti Aleksandar Haleški aktivno se uključio i u rješavanje problema reda u koji je stupio. Tako je g. 1239. skupa s Jeanom de la Rochellom, barem savjetima sudjelovao kod svrgavanja franjevačkoga generala reda, svojeglavoga fra Ilije iz Cortone. Nakon toga je po nalogu Generalnoga kapitula definitorâ reda u suradnji sa svojim učenikom Jeanom de la Rochellom napisao Izlaganje pravila manje braće, svojevrsni komentar pravila franjevačkoga reda. U međuvremenu je nastavio s poučavanjem u Parizu, gdje je među svojim učenicima imao i Bonaventuru iz Bagnoregija, kasnijega slavnoga naučitelja i sveca. Kad se uzme u obzir koliki će utjecaj u franjevačkome redu imati sv. Bonaventura, onda odmah postaje jasno da je tome utjecaju nesumnjivo dao svoj pečat i Aleksandar Haleški. On je sve do svoje smrti 21. kolovoza 1245. bio veoma aktivan kako u životu svoga reda tako i u životu i problemima tadašnje Crkve. Aktivno je sudjelovao g. 1244. na Saboru u Lyonu.

Aleksandar Haleški je umro u Parizu, vjerojatno pokošen od jedne pošasti. Zadušnice je za njega predvodio sam papinski legat u Francuskoj kardinalbiskup tuskulski Odon iz Châteaurouxa.

Od pisanih djela Aleksandra Haleškoga valja spomenuti Summa fratris Alexandri, koju je on zapravo samo zamislio, dok su je doradili njegovi učenici. Ta je Summa jedno od malog broja djela iz srednjeg vijeka što nadživi stoljeća. Učenjaci su je neprestano proučavali, citirali, tiskali, postavljajući je uz bok sv. Bonaventure, sv. Tome i Duns Skota. Ona je opširna i savršena sinteza tadašnjih teoloških strujanja i mišljenja. Djelo je pohvalio i papa Aleksandar IV.

Posve su samostalna djela Aleksandra Haleškoga Glossa in quatuor libros sententiarum i Quaestiones disputatae. Glosa je prvi javni komentar Knjige sentencija Petra Lombarda, koju je upravo Aleksandar Haleški uveo kao neku vrstu udžbenika u teološke škole. Tim su se udžbenikom kao profesori služili i najodličnije glave onoga vremena kao sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura i drugi. Svojim je djelima Aleksandar Haleški dao zamah procvatu takozvane visoke skolastike, i u tome je njegova glavna povijesna zasluga.