Sveti Filip Bencij

svećenik, servita

( 1233. - 1285.)

spomendann 22. listopada

Peti general reda Slugu Bl. Djevice Marije (ili servita), Filip Benicij, rodio se g. 1233. u Firenzi kao sin Jakova Benizija i Albaverde. Kad je poodrastao, dao se na studij, ali ne zanemarujući ni moralnu izgradnju svoje ličnosti. I sam je obavljao mnoge praktične pobožne i pokorničke vježbe, koje tada bijahu u običaju kod onih kršćana dubljega duhovnoga života. Postio je, u noći bdio hvaleći Gospodina, pohađao crkve u Firenzi i Fiesoleu, molio Mali časoslov BD Marije, Časoslov za pokojne te 7 pokorničkih psalama. Dobro je znao da to nije još dosta, zato se dao i na karitativno pomaganje siromaha, da njegova ljubav prema Bogu bude još vjerodostojnija. Provodeći takav život prema načelima Evanđelja, u njemu se rodila želja da napusti svijet i služi Bogu svim silama svoga srca.

Stupio je u red Slugu BD Marije u kojem je četiri godine živio kao brat pomoćnik, a kasnije bio ubrojen među klerike te g. 1259. zaređen za svećenika. U redu je obavljao važne službe, dok g. 1267. nije bio izabran za generala. Kao general mnogo je učinio za proširenje servita te je postao i jedan od njihovih značajnih zakonodavaca. Iako je bio vrhovni poglavar reda, nastojao je sačuvati poniznost koja je bila glavna značajka njegove duhovnosti.

Tu je krepost učio od Gospe kojoj je od malih nogu bio odan i pobožan. Toliko je volio Blaženu Gospu da su ljudi govorili: »Ona je Filipovo srce.« Kad se Filip jednom nalazio na putovanju, a u pratnji subraće, netko ga je upitao: »Kakav je habit što ga nosite?« On je odgovorio: »Mi se zovemo Marijini sluge, a nosimo habit njezine žalosti« – naime, zadaća je reda Slugu Bl. Djevice Marije, kojega su u Firenzi osnovali 7 svetih utemeljitelja, da njegovi članovi razmišljaju o Gospinim žalostima i bolima, o onome što je starac Simeon prorekao Majci Božjoj: »Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se otkrile misli mnogih srdaca« (Lk 2,34–35). Filip je kao servit taj zadatak tako savršeno izvršavao da je o njemu zapisano: »U srcu nije imao drugo doli muke Isusa Krista i velike bole Djevice Marije.« Taj je veliki Božji sluga umro 22. kolovoza 1285. u Todiju, u Toskani, baš kad je zvonilo na Gospino pozdravljenje, držeći u rukama raspelo, koje običavaše nazivati svojom knjigom, odakle je neprestano učio. Njegova je životna mudrost bio raspeti Krist. Kanonizirao ga je papa Klement X. 1671.