Sveti Dominik Savio

uzor mladeži

(1842. - 1857.)
spomendan 9. ožujka

Rođen je 2. travnja 1842. u Rivi kod Chierija u Piemontu, u Italiji. Osnovnu je školu polazio najprije u Castelnuovu, zatim u Mondoniu. Nakon osnovne škole Dominik je ušao u oratorij Don Bosca u  Torinu. Kad je Dominikov župnik Don Cugliero došao u Torino k Don Boscu, ovako je predstavio svoga mladog župljanina: "Tu u vašoj kući možete imati jednakih mladića, ali teško nekoga koji bi ga nadvisio talentom i krepošću. Pokušajte s njim pa ćete u njemu naći svetog Alojzija!"

Don Bosco svjedoči kako je Dominik doživio proglašenje dogme o Bezgrješnom Začeću 8. prosinca 1854. "U predvečerje toga dana, nakon svršenih obreda u crkvi, Dominik je po savjetu ispovjednika pošao pred Gospin oltar, obnovio svoje odluke što ih je učinio na dan prve pričesti, a zatim rekao: 'Marijo, darujem ti svoje srce, učini da uvijek bude tvoje i Isusovo, vi uvijek budite moji prijatelji i dajte da prije umrem nego upadnem u nesreću samo jednog jedinog grijeha!' Uzevši tako Mariju kao potporu svoje pobožnosti, njegovo je vladanje bilo tako pobudno i kreposno da to nikad ne mogu zaboraviti."

Godine 1855. Dominik je slušao jednu Don Boscovu propovijed o svetosti. Ona ga nije više puštala na miru. Bio je sav obuzet mišlju da mora postati svetac i to što prije, jer neće imati mnogo vremena na raspolaganju. "I od tada - kako piše Eugenio Valentini - pa sve do smrti bio je primjeran u svemu. Isticao se izvanrednom pobožnošću, koju je pratila duhovna radost, žar za spasenjem njegovih sudrugova te izvanredni karizmatički darovi." Devet mjeseci pred smrt osnovao je društvance Bezgrješne i sastavio mu pravila koja odaju visoku duhovnost i neobičnu duhovnu zrelost u nježnoj dobi od samo 14 godina.

Dominik Savio umro je 9. ožujka 1857. Prvi životopis napisao mu je sam Don Bosco. Do godine 1908., kad je pokrenut postupak za beatifikaciju, taj je životopis doživio deset izdanja. Koncem listopada 1914. Dominikovo je tijelo bilo preneseno u baziliku Marije Pomoćnice u Torinu. Pio XI. g. 1933. proglasio ga je časnim Božjim slugom, a Pio XII. najprije blaženim pa onda i svetim. Bilo je to 12. lipnja marijanske godine 1954., kad se slavila 100. obljetnica od proglašenja dogme Bezgrješnog Začeća.

Sveti Ivan  Marija Vianney

svećenik, zaštitinik dušobrižnika

(1786. - 1859.)
spomendan 4. kolovoza

Rodio se 8.svibnja 1786. u Dardilly kraj Lyona u Francuskoj. Njegovi roditljei su bili pobopžni seljaci. Sveti Ivan je proveo djetinjstvo i mladost u vrijeme vladavine Francuske revolucije čuvajući tri ovce i jednu magaricu ili je pomagao u radovima na polju. U selu tada nije bilo učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovjedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav. U noćnim satima je Ivan bio na vjeronaku koji se održavao po kućama tajno a držale su ga redovnice obućene u građansko odijelo. Prvu Svetu Pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila Sveta Misa, dok su neki vani bili čuvari. Posredovanjem župnika Balleya iz susjednog sela primljen je 1805. u školu. Četiri godine kasnije bio je pozvan u vojsku. Kad je njegova jedinica marširala u Španjolsku, Ivan se na nekom mjestu duže zadržao u crkvi. Jedno vrijeme se skrivao kao vojni bjegunac. Kad mu je bilo 26 godina, po preporuci župnika Balleya bi primljen u sjemenište u Verrieres. Bogoslovne nauke završio je u Lyonu. Prvu Svetu Misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyu. Taj svećenik je prednjačio u molitvi pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci umre župnik Balley a Sveti Ivan Vianney bi premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko polazio. U Arsu je Sveti Ivan Vianney svoje pastoralno djelo počeo dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, osobnom strogom pokorom i nadahnutim propovjedima. U svojoj katehezi jednostavno i uvjerljivo često govori o Euharistiji sa preporukom čestog pričešćivanja. Njegove su riječi: “Kod tog lijepog Sakramenta kršćani su kao ljudi koji umiru od žeđi kraj nekog potoka, a bilo bi dovoljno sagnuti glavu. Nisu svi dobri koji se pričešćuju, ali će dobri biti samo među onima koji se pričešćuju.” Ili druga slika: “Onaj koji se pričešćuje gubi se u Bogu kao kap vode u oceanu. Nakon Pričesti se duša oblači u balzam kao pčela u cvijeće.” O vrijednosti Svete Mise je rekao: “Sva dobra djela zajedno nisu jednake vrijednosti sa Žrtvom Mise, jer su ona ljudska djela, a Sveta Misa je Djelo Božje. Misa se ne može usporediti sa mučeništvom, jer je mučeništvo žrtvovanje čovjeka Bogu, a Misa je Žrtva Bogočovjeka, Božjeg Tijela i Krvi za čovjeka. Čin Pretvorbe je veće čudo nego uzdići mrtvaca!" Potresne su njegove riječi o dostojanstvu svećenika: “Oh, kako je uzvišeno dostojanstvo svećenika. Svećenik će se moći zasita razumjeti samo kad dođe u Nebo.” U svojoj župi je utemeljio Bratovštinu vječnog klanjanja.” Sveti Arški župnik se uključio u pučke misije po okolnim župama kao ispovjednik. Mnogi su bili zadovljni pa su ga pratili ili dolazili u Ars na ispovijed. Kad ga je netko pitao: “Gospodine župniče, kad bi Vam Bog dao na izbor, hoćete li ovog časa direktno u Nebo ili da ostanete dalje na zemlji da dalje radite na obraćenju grešnika, što bi učinili?” – “Mislim da bi ostano na Zemlji,” bio je župnikov odgovor. Na drugo pitanje: “ A koliko bi dugo ostali?” – “Kad bi bilo moguće i do konca svijeta!” rekao je župnik.Nakon 42 godine župničke službe u 73. godini života preselio se u vječni Pokoj 4. kolovoza 1859. Sveti Papa Pio X. uvrstio ga je godine 1905. u popis Blaženika iimenovao ga zaštitnikom svih dušobrižnika.U popis Svetaca uvršten je po Papi Piu XI. godine 1925.

Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Svetom  Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: "Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost."

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: "Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo." Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti." Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: "Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo." Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima "isticao kao seoski blesan", ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

"Ars više nije Ars…", mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed. 

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: "Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: 'Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?' Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao." 

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.

Sveti Josip Cafasso

svećenik

(1811.- 1860)
spomendan 23. lipnja

Sveti Josip Cafasso rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnovo d'Asta - danas se to mjesto zove Don Bosco - u Piemontu kao sin vrijedne kršćanske obitelji. Roditelji su mu bili seljaci, ljudi naučeni na rad, ali i ljudi duboke i proživljene vjere. Njihov je pogled na svijet bio skroz-naskroz kršćanski. U njemu su odgojili i svoga sina Giuseppina, krhka tijelom, izobličena rahitisom, ali bistra i nadasve energična dječaka. Njegovo su blijedo lice resila dva sjajna, neobično živa i crna oka, iz kojih je odsijevao čudesan sjaj. Te su oči odavale nevinost i bezazlenost. Kad je došao u školu, njegovi su ga drugovi zbog malena stasa i grbe jako zadirkivali, vrijeđali i izrugivali, pa je morao mnogo pretrpjeti. No unatoč tome on je prema svima ostao dobar i odnosio se prijateljski. I baš je time izvojevao pobjedu jer su ga kasnije svi voljeli i gotovo na rukama nosili. Osjetili su da se u tom dječaku krije neobično dobro i plemenito srce, a to ih je osvajalo i k njemu privlačilo.

Svršivši osnovnu školu u Chieriju, u istom je gradu stupio u sjemenište. Cafasso je u Torinu bio zaređen za svećenika 22. rujna 1833. Njegov svećenički vijek neće biti dug. Neće trajati ni 30 godina, ali će zato biti sav ispunjen djelima neobične svećeničke revnosti. On je često govorio: "Prezadovoljan sam što sam postao svećenik." Ali to je ne samo govorio, već se to očitovalo u cijelom njegovu životu.    

Nakon ređenja don Cafasso je nastavio u Torinu sa studijem moralne teologije da bi se na taj način što bolje pripremio za ispovjedničku službu koja mu je toliko ležala na srcu. U to mu je vrijeme bio učiteljem glasoviti teolog Luigi Guala, koji ga je odmah zavolio kao rođenog sina. I taj odlični učenjak, apostol, mecena, uveo ga je u katehizaciju mladih zidara, kojih je u Torinu bilo mnogo, a spremio ga je i za pastoralni rad medu utamničenicima. Nakon tri godine studija i vježbe don Cafasso je postao veoma kvalificiran apostolski radnik za posao koji ga je čekao. On je naslijedio od don Guale katedru za moralnu teologiju, koju će i sam poučavati i uz to se baviti izravnim apostolatom. Kao profesor moralne teologije prihvatio je nauk sv. Alfonza de Liguorija, a svoje studente osim znanjem nastojao je ispuniti i ljubavlju prema dušama, razvijao je u njima svim žarom svećeničku apostolsku dimenziju. Naglašavao je uvijek pozitivne vidove raznih kreposti, uzdižući uvijek beskrajno Božje milosrđe. Na taj je način stvarao moral koji je ljude odgajao više u ljubavi nego u strahu.

Svoje veliko teološko znanje don Cafasso je primjenjivao u praksi dijeleći sakrament pokore. U grad bi zalazio jedino u posjet bolesnicima, umirućima i zatvorenicima. Mnoge je od njih obratio upravo na čudesan način. Zatvorenici su bili njegovi pravi ljubimci i među njima je proveo mnogo sati poučavajući ih i djeleći im utjehu vjere. 68 osuđenika na smrt pratio je na njihovu posljednjem zemaljskom putovanju, bio uz njih u času smrti i sve ih je uspio obratiti i privesti k Bogu. Neke u zadnji čas. Bio je uvjeren u njihovo spasenje pa ih je nazivao "svojim svetim obješenicima". Za njih se, spremajući ih za vješala, mnogo molio Majci Božjoj.

Nije mala stvar biti ispovjednik i duhovni vođa jednom svecu i to takvog formata kakav je bio Sveti Ivan don Bosco. Zato je s pravom netko napisao: "Ljudski govoreći, bez Sv. Josipa Cafassa ne bismo imali sv. Ivana don Bosca, a vjerojatno ni salezijanske družbe." Jedan je svetac duhovno rodio i odgojio drugoga. Zato je i papa Pio XI. odličnog duhovnog vođu ne samo Don Bosca, već i tolikih duša, Svetoga Josipa Cafassa nazvao "biserom talijanskoga klera".

Don Cafasso je g. 1848. postao upraviteljem svećeničkog konvikta don Guale, naslijedivši i njegovu veliku imovinu. On ju je upotrebljavao da pomogne siromasima, zatvorenicima, za školovanje siromašnih svećeničkih kandidata, a ostatak je oporučno ostavio karitativnim i socijalnim ustanovama don Cottolenga.

Don Guala je u brdima Lanzo Torinese obnovio svetište Svetog Ignacija, otvorivši uz njega dom duhovnih vježbi za svećenike. Don Cafasso je nastavio tim djelom, sam dajući svećenicima duhovne vježbe. Sačuvana su nam i dva sveska njegovih predavanja u duhovnim vježbama.

Iako je don Cafasso bio vrijedan crkvenih odlikovanja, on ih je sve otklonio, želeći ostati samo ponizan Isusov svećenik. Neumoran rad i neprestana pokora istrošiše njegov već i onako skroman organizam. Videći da su mu dani odbrojeni, lijepo se i sabrano spremio na put u vječnost za smrt koja ga je zatekla na današnji dan godine 1860. Imao je tek 49 godina. Prigodom smrti uzornoga svećenika, don Bosco je na vratima crkve u Valdoccu u jednom oglasu ovako napisao: "Uzor svećeničkog života - odličan učitelj klera - otac siromaha - savjetnik dvojbenika - tješitelj bolesnika - odlična okrepa umirućih - potporanj zatvorenika - spasenje osuđenika na vješala - prijatelj sviju - veliki dobrotvor čovječanstva."

Sveti Dominik Guzman

svećenik, utemeljitelj Reda propovjednika

(1175. - 1221.)
blagdan 8.kolovoza

Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda koji se službeno zove Red propovjednika, Sv. Dominik, rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos  od oca Feliksa Guzman i Ivane Aza. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"

Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja - kao albigenzi i valdenzi - provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krio.

Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke Crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza - da zlo suzbije silom - Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Kao pomoć u suzbijanja krivovjerja ukazala se Majka Božja Svetom Dominiku i dala mu molitvu Krinicu. Svojim zagovorom je Nebeska Majka pomagala Svetog Dominika u suzbijanju krivovjerja. Sveti  Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca - red propovjednika - koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.

Sveti Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika.

Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju

Sveti Dominik se zaziva u bolestima s visokom vrućicom.