Sveta Bernardica Soubirus

vidjelica, djevica i  redovnica

(1844. - 1879.)
spomendan 16. travnja

Sveta Bernardica se rodila 17. veljače 1844. godine u Lurdu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lurd nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezinog djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Gospa mi je govorila

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.
Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.
Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanjekako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.
Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: «Ja sam Bezgrješno začeće».
Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala

Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.
Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.

Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.
Lurdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.
Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: Que soy èra Imaculado Councepciou – Ja sam Bezgrješno začeće!» Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Bernardičin daljnji život

Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:
- U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.

- Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.
- Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.
- Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbes-a, koji osnovao komisiju za istraživanje lurdskih ukazanja.
- Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod

njih se «nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost».
- Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.
- Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardica postaje časna sestra

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lurdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Nevers-a. U samostanu je dobila ime «Marija Bernarda». Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.
Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao «vidjelicu iz Lurda» očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.
Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.
Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1897. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.
Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: «Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem». Preminula je s riječima na usnama: «Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!»
Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lurdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Sveta Bernardica u bolesti

Sveta Bernardica je dugo godina bolovala od astme, tuberkuloze kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: "Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?"  Odgovorila je: " Bog zna, da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam da mi je njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni prekosobe." A onda je dodala: "Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni skim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu." Novinar je napisao: " u njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju."

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.
Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.
O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lurd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lurdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lurdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.
Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Sveta Genoveva Torres Morales

djevica, redovnica

(1870. - 1956.)
spomendan 5. siječnja

Rođena je 03. siječnja 1870. u Almenarai, Castile, Španjolska.    Najmlađa od šestero djece. Do osme godine oba njezina roditelja i četvero braće i sestara je umrlo. Postavši tako domaćicom starijem bratu, Genoveva je odrastala u povučeno dijete, naviknuto na samoću.  Zainteresirala se za duhovno štivo oko 10. godine života, i veoma rano spoznala da je jedina svrha života slijediti Boga. Kada joj je bilo 13 godina, noga joj je postala gangrenozna i morali su joj je amputirati. Tada nije bilo anestezije, a noga nikada u potpunosti nije zarasla. Zato je ostatak života provela na štakama.

Od 1885. - 1894. živjela je u Ubožnici koju su vodile Milosrdne Karmelićanke, ozdravljajući, učeći šivati i produbljujući svoj duhovni život. Željela je pridružiti se tim sestrama, ali zdravlje joj nije bilo dobro. Godine 1894. počela je živjeti s dvjema ženama-laicima uzajamno se pomagajući i živeći siromašnim životom ali životom ispunjenim  molitvom.  Želja za pomaganjem siromašnim ženama rasla je u Genovevai, pa joj je 1911. godine kanonik Barbarros predložio da osnuje vjersku zajednicu samo s tom zadaćom. Tako je ona osnovala prvu zajednicu Red Presvetog Srca Isusova i Svetih Anđela (Angélicas) u Valenciji, Španjolska. Godine 1953. dobili su odobrenje od Pape. Veoma brzo zajednica je počela privlačiti mnoge žene, i one kojima je bila potrebita pomoć, a i one koje su željele pomoći. I druge zajednice su se utemeljile diljem Španjolske. Genoveva je  provela ostatak života radeći za te zajednice, čime je svladavala svoj tjelesni i zdravstveni problem, a posebice svoju želju za samoćom. Umrla je prirodnom smrću 05. siječnja 1956. u Zaragozai, Španjolska. Blaženom ju je proglasio Papa Ivan Pavao II. 29. siječnja 1995. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je sveticom u Plazi de Colon, Madrid, Španjolska 04. svibnja 2003.

Razmatranja

"Voljela sam slobodu srca i radila sam i još uvijek radim kako bi je u potpunosti postignula. Ona duši čini toliko dobra da niti jedan napor nije ništa u usporedbi sa slobodnim srcem. "

"Čak i ako budem jako patila, zahvaljujući Božjoj milosti, neće mi ponestati hrabrosti." - Sveta Genoveva

Sveta Genoveva Torres bila je instrument Božje tople ljubavi prema usamljenim ljudima potrebitim ljubavi, utjehe, tjelesne i duševne brige. Njezinu duhovnost hranilo je klanjanje Euharistiji kao oblik okajanja grijeha što je stvorilo temelj apostolatu punom poniznosti i jednostavnosti, samoodricanja i milosrđa. - Papa Ivan Pavao II. u svojoj homiliji na dan kanonizacije Svete Genoveve.

Sveta Gema Galgani

djevica, patnica, mistika

(1878. - 1903.)
spomendan 11. travnja

Rodila se 12. ožujka 1878. u Camigliano blizu Lucche u Toskani (Italija), otac joj je bio ljekarnik Enrico Galgani a majka Aurelija rođena Landi. Kćerka duboko pobožne majke je već od malena veoma poučljiva majčinim poukama. Gremma je rano osjetila živu želju za Nebom i posebno čašćenje Raspetog Isusa. U Lucchi je pohađala školu sestara Svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra (+1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga. Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke. Kako je bila dobro poučena i pobožna mogla je prije od druge djece pristupiti Svetoj Pričesti, koju je doživjela kao veliko blaženstvo; mislila je da će umrijeti od radosti. U školi je nadmašila vršnjakinje po znaju i ponašanju. Kad joj je bilo 16 godina umre joj brat Gino, mora prekinuti školovanje. Više puta je bila operirana radi sušice mozga i kralježnice. Radi bolesti nije mogla stupiti u samostan. Oca je izgubila kad joj je bilo 19 godina. Iz samilosti ju je primila pobožna Cecilija Giannini i ljekarnik Matej, tu će biti sve do smrti. Gemma je bila od Gospodina obdarena izvanrednim darovima. Imala je viđenja Isusa i s Njim srdačno razgovarala. Vidjela je Majku Božju, Svece, a vrlo često svojeg Anđela Čuvara koji joj je prenosio pisma njenom duhovnom vođi. Gemma je potresno doživljavala Kristovu Muku. Znojila se krvavim znojem, osjećala bol bičevanja, trnove krune, rana u rukama, nogama i boku.

Sveta Gemma je primila Isusove Rane na svom tijelu 8. srpnja 1899. Iz njih je tekla krv redovito od četvrtka navečer do petka u podne. Nakon što je Sveta Gemma po prvi put doživjela bičevanje ujutro u petak ju je duhovni vođa zatekao razderanom pa joj je zabranio da ustane. Ona je poslušala i sabirala misli za duhovnu Pričest kako je to činila i u crkvi za sakramentalnu Pričest. Pala je u zanos i duhovni vođa vidio je kako sklapa ruke i dolaz k sebi dok su joj oči blistale a lice odjednom rasvjetlilo, kao što se inače događalo kad je imala posebno viđenje. Istog trena pružila je jezik i odmah povkla, padajući ponovno u zanos da se zahvali na uobičajni način. Gemma je duhovnom vođi rekla da je tada i još jendnom došao sam Isus i udjelio joj Svetu Pričest. Inače su joj u više navrata Svetu Pričest donosili Anđeli uz prisutnost Majke Božje. Jednom je na blagdan Svjećnicu, kako priznaje sama Gema “poslije Pričesti osjetila sam da su mi usta puna krvi, Predragocijene Krvi našega Spasitelja. “Kad joj je ikako bilo moguće svaki dan je dva puta pohađala crkvu: ujutro da bude na Svetoj Misi i primi Svetu Pričest a uvečer na Klanjanju. Običavala je reći: “Idem k Isusu, pođimo k Isusu. On je sam samcat. Jadni Isus! Nitko ne misli na Njega. Pri ulazu u crkvu prvi bi pogled bacila prema Svetohraništu, pa je zatim klečeći nepopmična molila pred presvetim Oltarskim Sakramentom. Po savjetu duhovnog vođe molila se da joj Gospodin uzme vidljive rane. I dok su rane nestale ostala je bol na mjestu rana. Umrla je nakon Velikog petka 11. travnja 1903. Kao duša žrtve svih 33 godine.

O toj je Svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: "Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.

Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.

Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem - Lucca, zovu je 'djevojkom milosti'. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.

Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.

A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: 'Da!'. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.  Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli."

A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo "curiculum" - tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju. 

Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.

U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.

Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.   Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.

Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe. Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.

Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.

O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom "Svetom Licu" - Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).

Sveta Gema Galgani  molila je jednog dana našega Gospodina za dušu nekog grešenika.  I kad je Gema ustrajala u svojoj molitvi za milosrđe, Spasitelj joj nabrajao jedan po jedan od njegovih strašnih grijeha. Na kraju je Spasitele tri puta odbio Geminu molitvu. Na to Mu je Gema rekla: " Onda ću moliti Tvoju Majku!" Naš Gospodin joj je odgovoirio: "U tom slučaju ne mogu odbiti!" Jedan sat poslije grešnik je došao pred svetičina ispovjednika i temeljito se ispovjedio. Svemoćan je zagovor naše Nwebeske Majke i nedokučiva je njezina ljubav i milosrđe.

Sveta Marija Goreti

mučenica čistoće

(1890.- 1902.)
spomendan 6. srpnja

Sveta Marija Goretti rođena je 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.

Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere.

Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći.

U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: "Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!" Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.

Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: "Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…", radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: "Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest." Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8). Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.

Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? - Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: "Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice."

O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: "Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće - nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka."

Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: "Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio." Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.

Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzor-izvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.

Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: "Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?" - Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? - Majka je odgovorila: "Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!" I toga dana - dana mira i pomirenja - ljubavi i praštanja - Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.

Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.