Sveti Albert Hurtado Cruchaga

svećenik, isusovac

( 1901. - 1952.)

spomendan 18.kolovoza

Papa Ivan Pavao II. u povijesti papinstva vjerojatno će nositi rekord u proglašavanju blaženih i svetih. Neki su mu možda zbog toga i prigovarali, no on je rekao: ako ikoje doba treba svetaca, onda je to naše doba. I zato je vrlo prikladno tolike kršćanske junake kreposti i svetosti stavljati na oltar da svojim primjerom pokazuju kako se i danas može ostvarivati svetost, na koju nas je II. vatikanski sabor sve pozvao u jednom svom i to najvažnijem dokumentu. Jedan je od tih novih blaženika, što ih je kao takve proglasio Ivan Pavao II. i isusovac Alberto Hurtado, gotovo naš suvremenik, jer se rodio i umro u našem stoljeću. Rodio se, naime, u Viña del Mar u Čileu 22. siječnja 1901., a umro 18. kolovoza 1952. S njim se želimo upoznati pod vodstvom patra Paola Molinarija, generalnog postulatora Družbe Isusove, koji je vodio njegovu kauzu sve do beatifikacije.

Mali je Albert Hurtado postao siroče već u četvrtoj godini života kada je izgubio oca. To je za njega doduše bio veliki gubitak, ali i dobitak, jer će kasnije i sam imati smisla i ljubavi za one najsiromašnije u društvu. Izgubivši muža, Albertova je majka bila prisiljena pod vrlo nepovoljnim uvjetima prodati skromnu imovinu kako bi platila dugove svoje obitelji. Posljedica toga bijaše da su Albert i njegov brat morali poći k svojim rođacima te se seljakati s jednog stana na drugi. Tako je Albert od malena okušao život siromaha beskućnika što su stalno živjeli u besparici. No Bog se brzo pobrinuo za svog, kasnije apostola beskućnika, jer mu je jedna burza za studente omogućila da se školuje u jednom isusovačkom kolegiju u Santiagu, glavnom gradu Čilea. Ondje bijaše član Marijine kongregacije, koja ima svrhu raditi oko svog posvećenja, ali i biti apostol na bilo kojem području. Albert je odmah pokazao veliko zanimanje i skrb za siromahe, a tih u Latinskoj Americi, a osobito u velikim gradovima kao Santiago, uvijek ima. Albert je već kao gimnazijalac nedjeljom poslije podne obilazio četvrti siromaha i beskućnika. Kad je Albert završio srednju školu g. 1917., htio je odmah stupiti u Družbu Isusovu. Međutim su mu savjetovali da to ne učini već da se brine za svoju majku i mlađega brata. Radeći poslije podne i uvečer mogao je uz studij prava na Katoličkom sveučilištu uzdržavati i svoju majku i svojega brata. Tu je pokazao svoju velikodušnost i zrelost. Stavio je u pogon sve svoje talente te iskoristio sve svoje ne male mogućnosti. Štoviše, i dalje je nedjeljom poslije podne pohađao siromahe. Radi odsluženja vojnog roka morao je na neko vrijeme prekinuti studij. Nakon završenog vojnog roka završio je studij i to s doktoratom. Bilo je to u kolovozu godine 1923. Sada su se ostvarile mogućnosti za ono za čim je čeznuo, a to je ostvarenje redovničkog života u Družbi Isusovoj. Albert je 14. kolovoza, uoči svetkovine Velike Gospe, ušao u novicijat Družbe Isusove u Córdobi, u Argentini. Po završenom novicijatu poglavari su ga poslali na novi studij u Španjolsku. Godine 1931. odande je, zbog progona isusovaca, na studij teologije morao poći u Belgiju. Ondje je studirao na glasovitom sveučilištu u Louvainu. Na ondašnjem je tradicionalnom datumu, 24. kolovoza 1933., bio zaređen za svećenika. Po završenom studiju još je morao završiti tzv. treću probaciju (svojevrsni novicijat). To je obavio u Drongenu, u Belgiji. A onda se vratio u svoju domovinu. Ondje je u Santiagu predavao vjeronauk u kolegiju Sv. Ignacija te pedagogiju na Katoličkom sveučilištu. Ondje je vodio Marijinu kongregaciju studenata. Svoje je studente kongreganiste zadužio u poučavanju vjeronauka među siromasima. Pater Hurtado bijaše revan i odličan voditelj duhovnih vježbi, osobito mladima, od kojih neki prihvatiše i ostvariše duhovno zvanje.

Godine 1941. postao je asistent Katoličke akcije, najprije na razini nadbiskupije, a onda na nacionalnoj razini. Tu je službu vršio do godine 1944. Koncem listopada 1944. davao je jedne značajne duhovne vježbe na kojima je slušatelje pozvao da posvete svoju pažnju tolikim siromasima. Odgovor bijaše velikodušan, što je samom vođi duhovnih vježbi dalo priliku da ostvari jedan oblik karitativne akcije s jednim središtem gdje se živjelo za beskućnike. To je djelo dobilo ime Hogar de Christi. S obilnom pomoću dobročinitelja te aktivne pomoći mnogih laika, o. Hurtado je otvorio prvi dom, prihvatlilište za mlade, a onda su slijedile slične ustanove za žene, za djecu. I tako su napokon brojni siromasi našli svoje domaće ognjište u Kristovoj velikoj kući. Ustanove su se množile te poprimale nove dimenzije, kao što su centri za rehabilitaciju te za mlade naučnike. Sve se to ostvarivalo u duhu kršćanskih vrednota, prožeto njima. Dobri je i revni o. Hurtado godine 1945. posjetio SAD da ondje prostudira glasoviti »Boys Town« (grad dječaka, djelo katoličkog svećenika Fr. Flanagana). O tome je svojedobno ostvaren jedan odličan i poučan te nadasve zanimljiv film. (Bilo bi poželjno otkupiti ga i za mlade u Hrvatskoj jer film djeluje vrlo odgojno.) Otac Hurtado posljednjih je šest godina posvetio osnivanju i razvijanju takvih »gradova dječaka«. Uza sve te vrlo zahtjevne poslove o. Hurtado je uspio još napisati tri veoma značajne knjige. Na njima je radio tri godine, od 1947. do 1950. Knjige su o sindikatima, socijalnom humanizmu i kršćanskom društvenom poretku. Godine 1951. pokrenuo je reviju Mensaje (Poruka), posvećen tumačenju nauka Crkve. Otac Hurtado je završio nenadano svoj ljudski, redovnički, svećenički, apostolski život u nekoliko mjeseci, kad je rak na pankreasu dokončao njegov zemaljski život. U strašnim bolovima ponavaljao bi: »Gospodine, ja sam zadovoljan!« Gospodin ga je uzeo k sebi tri dana poslije Velike Gospe godine 1952. Na početku njegova redovničkog života bijaše vigilija Marijina uznesenja, a oktava tog blagdana na koncu života. Sam je bio kongreganist, Marijin zbornik, a i voditelj toliko kongregacija mladih. Papa Ivan Pavao II., apostol mladih, Marijina je zbornika o. Hurtada proglasio blaženim. O njemu i njegovom djelu postoji bogata literatura. Bilo bi poželjno da nešto od toga imamo i u hrvatskom prijevodu. Radi se o čovjeku čiji je život bogat raznim dogodovštinama koje su ne samo zanimljive nego i odgojne. Blaženi Albert Hurtado pokazuje što može ostvariti čovjek koji se posve predao Kristu i Gospi, koji bijaše potpun čovjek, a takvi su nam danas najpotrebniji jer ih nažalost ima tako malo.U listopadu 1994. papa Ivan Pavoa II proglasio je oca Alberta blaženim a Svetim ga je 23. siječnja 2005. godine. proglasio papa Benedikt XVI.